USKRS 2016.

U kom grmu leži zec? Kad se zazeleni trava, kao u starim čitankama, kad macice razviju svoja meka krznašca a resice spuznu niz mlade grane, vrhovi naćuljenih zečjih ušiju i repić koji bi se rado sunčao vire ispod mnogih grmova i iza mnogih busena. Tako je nekad stizalo proljeće, a i danas, uza sve klimatske promjene, takvim smo ga navikli očekivati i tražiti. Dragi Bog nije stvorio svijet samo zato da bude smrtno ozbiljan i da poštuje jedino velike teme. On je svoj rukopis i smisao svoje milosti ostavio na svemu oko nas, a posebno na onom malom i radosnom. Premda najveći kršćanski blagdan, Uskrs, uključuje dimenzije muke i smrti, upravo njihovim pretvaranjem u most za Očev dom svako veselje stječe svoje pravo i svoj smisao. Zec, ta mala i nenasilna životinja, kojoj su antene za strah jedino oružje, simbol je tog veselja, te pobjede nad smrću, tog obnovljenog i uvijek obnovljivog svijeta. Ono što mi danas doživljavamo s vedre, sunčane strane, ima svoju dugu povijest kroz mitove raznih naroda. Zec je vezan s drevnim božanstvom Zemlje-Majke, simbolizirajući njezine plodne i oplođujuće vode. Tako on sam postaje simbol plođenja i množenja, pa kasnije povremeno utrčava i na stranu grijeha i zabrana. Njegova mitska povijest nema samo dnevnu, nego i noćnu stranu. Zec je, naime, vezan s Mjesecom, on je noćno biće; u nekim mitovima spašava Mjesec od opasnosti, postajući heroj; egipatski bog Oziris prikazuje se u obliku zeca, a Ozirisova sudbina objašnjava poziciju zeca kao svete žrtve, koja smrću zadobiva novi život. Bezazleni zec u tom se smislu približuje kršćanskom janjetu, simbolu Isusovu, tako da je njegova uloga u uskrsnoj ikonografiji daleko složenija od one „na prvu loptu“, odnosno na prvo jaje. Ipak, ljudski je veseliti se. Zec Sanje Rešček na ovogodišnjoj uskršnjoj marki Hrvatske pošte svojom ljupkom glavicom i majstorskom stilizacijom može izazvati svačiji osmijeh, što mu je i namjera. Zatim, on se bavi kreativnim poslom: upravo je ozelenio i samo jaje, dodajući mu sunčane točkice – sve što je potrebno da bismo osjećali radost od tla pod nogama naviše, i da bismo se – u skladu s prirodom – zazelenjeli do ušiju. Željka Čorak