USKRS 2019.

Između Uskrsa i Božića postoji jedna naročita razlika. Božić je opipljiv. Djetešce nam se rodilo, ono će rasti, živjeti i umrijeti. Slamica je oštra, dah vola i magarca topao, ovce mirišu po vuni i mlijeku. Isusovo uzašašće, međutim, ne da se opipati. Njegov put u drugu dimenziju nema svjedoka. To je pitanje vjere u njegove riječi. I zato Uskrs, iz ljudske perspektive, neprekidno traži metaforu. I ta je metafora sve što se obnavlja, sve što se vraća, sve što izlazi iz zemlje u koju je bilo ušlo. Čudesan je repertoar tih jamstava i svjedočanstava. Tu su pupovi, sjemenke i klice, mlade grane, gnijezda s jajima, radosno razmnožene životinje. Među njima, svakako onaj dlakavi i bezazleni kojemu to razmnožavanje jako dobro uspijeva: gdje je dvoje, začas bude deset, i tako oni nastane Zemlju. Zec se stoga pojavljuje kao omiljen znak Uskrsa, premda njegova djetinjasta ikonografska uloga ima i drugu, tamniju i bolniju stranu. Zec je naime i omiljen ulov, žrtva. O tome je prekrasan „Roman o zecu“ napisao francuski književnik Francis Jammes, prijatelj našega Nikole Šopa. I tako taj zec plaća otkupninu za svoju veselu prisutnost u našem najtajanstvenijem blagdanu. Uz zeca, osnovni znak kućnoga Uskrsa jest jaje. Jaje kao najsavršenija tvorba oblikom i materijom, kao konzerva života. Njegov oblik toliko je prikladan za držanje u ruci, njegova ljuska, finija od najfinijeg porculana, za bojenje i ukrašavanje, za počast životu. I zeca i jaje velika je umjetnost prenijela iz prirode i iz okvira kućnoga blagdanskog slavlja na svoje polje. Sjetimo se samo Dürerova zeca, ili Fabergéovih jaja za rusku carsku obitelj. Hrvatska pošta motivom svoje ovogodišnje uskrsne marke podsjeća na te drage elemente naših kućnih Uskrsa. Maleno, stakleno, devetnaestostoljetno jaje, dvobojno, rubinskocrveno i prozirno, pažljivom je ručnom obradom pretvoreno u pravu umjetninu. Od vlati trave do lista na grančici, raskošan je svijet u kojemu sjedi mali zamišljeni zec. Jedan jedini element u tome svemu pripada ljudskom svijetu. Ograda. S koje strane sjedi zec? Je li prešao na ljudsku stranu, ili je ostao vani? Vjeruje li on čovjeku koji mu se toliko umiljava, ili ne vjeruje? Dok možemo o tome razmišljati okrećući malo jaje na dlanu, jaje na koje je umjetnik pokušao smjestiti cijeli svijet, svjetlost dopire iz njegove unutrašnjosti, odgovarajući svakoj promjeni izvanjske svjetlosti. Te dvije svjetlosti koje se susreću pravi su uskrsni odgovor. akademkinja Željka Čorak