USKRS 2021

Jesu li i životinje bile izgnane iz zemaljskog raja onda kad su bili protjerani ljudi? I je li to pitanje ikada postavljeno? Vjerojatno nisu. Grijeh se naime uvijek obračunava po mjeri svijesti. A životinje, koje je više zanimala ljubav od mudrosti, nisu pokušale dovesti u pitanje definiranje dobra i zla (čime je Sotona namamio Adama i Evu? – ponudom uspostave vlastitih kriterija, slikovito rečeno jabukom sa stabla spoznaje). No kad su praroditelji napustili rajski vrt i zašli u zemlju koju je trebalo osvajati trudom i mukom, u toj zemlji truda i muke ipak su našli i životinje. Već su ih, možda i dobrovoljno, čekale izvan granica rajskog vrta (gdje su naišli i na problem slobodne volje, koji je u rajskom vrtu bio bespredmetan). Jer nije ljudima bila oduzeta vlast nad svim zemaljskim, pa tako ni nad životinjama. Nekad pratnja i ures u perivoju, one su, međutim, na svoju štetu, dobile novu namjenu, postale su plijen i hrana. Zec se opet vraća na marku Hrvatske pošte. Kao što se proljeće vraća u naše živote. Ta nenasilna životinjica, skakutava mekana loptica, drhtavih nosnica, dugih i gibljivih ušiju, bila je kao simbol i šifra prisutna u svim drevnim kulturama. I to ne samo u smislu neusporedive razmnoživosti, dakle plodnosti i obnove života. Kao takav zec je pratio razne mitske bogove i sve boginje ljubavi, egipatskog Tota, grčku Afroditu (ali i Artemidu koja ga je štitila), rimsku Veneru, nordijske Eostru, Holdu i Freju. Zbog svog podzemnog prebivališta bio je vezan i uz predodžbe o podzemnom, odnosno onostranom svijetu. Ali među svim simboličnim kontekstima možda je najljepši i kršćanstvu najbliži onaj koji se nalazi u budizmu. Kaže se, naime, da se zec, kad je Buda ogladnio, sam bacio u vatru i ponudio sebe kao hranu. Kako je zec dobio jaje? Božica Eostra, kako poručuje mit, spasila je promrzlu pticu od smrti zaodjenuvši je u meko krzno i pretvorivši je u zeca. Iz zahvalnosti to biće svake godine daruje Eostri jaje. Jaje kao dar prenijelo se u ljudski, najprije dječji svijet. Veza zeca i jaja spominje se u Njemačkoj već u šesnaestom stoljeću, a sigurno je datirana i dokumentirana u doktorskoj radnji mladog njemačkog liječnika, Johannesa Richiera, iz 1682. godine. On se bavio štetnošću gutanja šarenih uskrsnih jaja kojima su ljudi za uskrsnu nedjelju ukrašavali kuće i vrtove. Iz Njemačke bojena su se jaja kao element uskrsne ikonografije proširila po svijetu i zahvaljujući zecu uveseljavaju nas do danas. Uskrs, najveći kršćanski blagdan u kojemu je sažet smisao vjere, blagdan je s dva lica. Jedno je neminovna smrt, tuga i tama: ali relativizirana Kristovim prihvaćanjem. Drugo je nada u beskonačnost života, obećanje njegove obnovljivosti. Živimo u vrijeme neočekivanih teškoća. Okuženi smo i potreseni. Perspektiva boljega svijeta podložna je bijegu i magli. Veoma nam je potrebna radost i njezine slike. Zato se na uskrsnu marku Hrvatske pošte vratio zec. Maleni zec među žarkim cvijećem. Vratio se da nas podsjeti na rajski vrt. U koji će on ući lakše od nas, jer je vjerojatno izišao radi nas. Nama će u tu svrhu trebati samo nešto slobodne volje. akademkinja Željka Čorak