USKRS 2023.

Mali, pahuljasti, žuti pilići toliko su ušli u našu mitologiju da i kad ih vidimo u stvarnosti zapravo više nisu sasvim realna bića. Mičući sitnim krilcima na nespretnim nožicama, oni su sâmo ljupko vježbanje života, sam Uskrs. Gradski ljudi i djeca uglavnom ih vide na sajmovima, u kartonskim kutijama, ugurane jedne iznad drugih, ispod drugih, pored drugih, kumulativni pijuk i lepet. Tu su oni poput nekog paketa sreće. Oni su se naprosto rodili i s njima počinje svijet. I ne samo da su se rodili. Surađivali su na svom rođenju. Sami su probili svoju svemirsku kapsulu, ljusku svoga jajeta. Oni su izabrali ovaj svijet, obojili ga i ozvučili, i valjda je taj svijet dobar kad su se oni tako lijepo u njemu našli. Obično se ne pitamo odakle su došli. Razglednice su nas naučile da oni i njima slični trčkaraju na zelenoj travi i zoblju zrnje i crviće. Tu ih raznježena misao obično napušta. Ali povremeno nas zatekne neka slika prenatrpanih peradarnika u kojima nema zelene travice ni crvića, u kojima tih stotine tisuća malih života ne vide sunca između jajeta i tanjura. Tamo oni zapravo više i nisu životi, nego materija koja uz lako punjenje brzo, dobro i korisno raste. Neki dan objavljena je tako fotografija kineskih višekatnica za uzgoj životinja. Nije da se i prije nismo hranili tom materijom. Ali ona je nekada bila život. Unosila je u nas i svoje sunce i svoje rano spavanje i san. Život se tih bića u nekom trenutku prekidao, kao i naš. Njihov zbog nas. Oni koji trčkaraju po zelenoj travi danas su iznimke. Što oni drugi, osim svoje patnje, danas unose u nas? Lijepi mali žuti pilići, poput ovih na ovogodišnjoj uskrsnoj marki Hrvatske pošte, i dalje ostaju znakovi Uskrsa. Kad ih god sretnemo, izazovu radost. Ali nekako smo postali svjesni da je njihova veza s Uskrsom višeznačnija i da ne obuhvaća samo Nedjelju, nego i Petak. I da se to odnosi na cijelu Zemlju kojoj je trajno potreban Uskrs. Onako kako je nama obećano. akademkinja Željka Čorak