ZAJEDNIČKO IZDANJE HRVATSKA – FILIPINI

Utvrda sv. Mihovila, Šibenik Kaštel sv. Mihovila, zaštitnika Šibenika, nalazi se u središtu grada. Riječ je o položaju na uzvisini visokoj 60 metara odakle se dobro mogao nadzirati morski prilaz šibenskoj luci. Taj je položaj strateški vrijedan jer je blizu obale, a opet zaštićen strminom. Utvrda je zasigurno već postojala u doba prvog spomena Šibenika, 1066. godine. Od te utvrde nije ništa očuvano zbog oštećivanja, rušenja i ponovnoga građenja kaštela kroz povijest. Za najstarije danas postojeće strukture može se procijeniti da potječu iz XIII. stoljeća. Kaštel ima tlocrt nepravilnog četverokuta s po dvije kule na istočnoj i sjevernoj strani. Među njima su starije kule istočnog zida koje načinom zidanja i nekim pojedinostima upućuju na romaničko doba. Znatno su mlađe kule na sjevernoj strani, podignute u XVI. stoljeću. Te kule poligonalnog tlocrta i ukošene baze dobile su takav oblik radi obrane od vatrenog oružja. Međutim, po svojem položaju, povijesnoj genezi i općem dojmu kaštel sv. Mihovila primjer je srednjovjekovne fortifikacije. Izvorno oblikovanje njegovih kula i zidova, koji su visoki i razmjerno tanki, a završavali su zupcima, bilo je srednjovjekovno. Različiti slojevi kamena svjedoče i danas o brojnim pregrađivanjima kroz povijest, a grbovi šibenskih knezova iz mletačkog razdoblja označavaju pojedine faze gradnje. Kako je kaštel bio ponešto udaljen od obale, Mlečani su nakon zauzimanja Šibenika (1412.) sagradili i zaštićeni koridor, dva usporedna zida, kako bi omogućili evakuaciju prema moru, odnosno dopremu pomoći. Utvrda je stradavala u eksplozijama baruta u XVII. i XVIII. stoljeću, kada su bile razorene građevine u kaštelu te njegov jugozapadni ugao. Stradala je i srednjovjekovna kapela sv. Mihovila kojoj zbog toga danas ne znamo ni položaj ni oblik. Nedavno je (2014.) kaštel preuređen za novo kulturno korištenje, i to za održavanje izložba i koncerata na ljetnoj pozornici. dr. sc. Andrej Žmegač Znanstveni savjetnik u trajnom zvanju Institut za povijest umjetnosti Tvrđava Santiago, Intramuros Godine 1571. španjolski osvajač Miguel Lopez de Legazpi učinio je Manilu, kojom je prethodno vladao radža Sulejman, novom prijestolnicom rastućega španjolskoga kolonijalnoga carstva na Dalekome istoku, a obnovljena drvena tvrđava svrgnutoga radže postala je stožer španjolske vojske. Kako je grad postajao sve bogatijim i zauzimao sve istaknutije mjesto na svjetskoj pozornici, tako je i tvrđava Santiago izrasla u zadivljujući simbol španjolske moći na istoku. Prva španjolska tvrđava bila je palisadna građevina podignuta od debla i zemlje koja je uništena nedugo nakon podizanja kada je 1574. kineski gusar Lin Feng (Limahong) započeo opsadu Manile, koja je zamalo uspjela. Španjolska vojska odbila je napad, no zbog svojih očiglednih manjkavosti, tvrđava je obnovljena u kamenu. Sadašnja tvrđava sagrađena je od vulkanskoga kamena pršinca (opeke) između 1589. i 1592., a nazvana je po sv. Jakovu, ubojici Maura, čije ime na španjolskome jeziku glasi Santiago Matamoros. Tvrđava je poznata po tome što je u povijesti Filipina bila stožer nekoliko stranih vojski, uključujući španjolsku (od 1571. do 1898.), britansku (od 1762. do 1764., za vrijeme Sedmogodišnjega rata), američku (od 1898. do 1946.) i japansku (od 1942. do 1945.). Stoljećima je odolijevala požarima, potresima i ostalim katastrofama iz kojih je svaki put izašla još jača. No konačno je pokleknula 1945., kada je uništena u Drugome svjetskome ratu, a od njezinih su zidina ostale samo ruševine zbog baražne paljbe i prodora tenkova kroz njezine veličanstvene dveri. Nakon rata dugo je obnavljana zbog učestalih prekida sve dok 1979. nije osnovan Ured za obnovu stare gradske jezgre Intramuros (Intramuros Administration). U međuvremenu je obnovljenoj tvrđavi vraćen stari sjaj i udahnut nov život. Zbog svojega značenja za nacionalnu baštinu Filipina, država joj je tijekom godina dodijelila nekoliko nagrada i priznanja, pa ju je tako 1951. filipinski kongres proglasio nacionalnim hramom i spomenikom, a 2014. Filipinski nacionalni muzej dodijelio joj je status nacionalnoga kulturnoga blaga. Uprava Intramurosa