ZAJEDNIČKO IZDANJE HRVATSKA – ŠPANJOLSKA MEDITERANSKE RIBARSKE BRODICE, Betinska gajeta

Betinska gajeta Betinska gajeta tradicionalni je drveni brod koji je stoljećima bio neizostavan dio života stanovnika Betine i otoka Murtera. Građena kao višenamjensko plovilo, betinska gajeta služila je za prijevoz ljudi, stoke, građevnog materijala, drva, poljoprivrednog alata, poljoprivrednih kultura i drugih proizvoda između susjednih otoka, Kornatskog otočja i kopna. Zahvaljujući širokom i stabilnom trupu, mogla je sigurno prevoziti velike terete. Danas je prepoznata kao jedan od najvrjednijih primjera hrvatske tradicijske pomorske baštine. Organizirana brodogradnja u Betini razvija se od sredine 18. stoljeća. Lokalni brodograditelji usavršili su oblik gajete kako bi odgovarao plitkom moru, brojnim uvalama i potrebama otočnog života. Spoj dugogodišnje pomorske tradicije i brodograđevnog znanja omogućio je razvoj plovila koje je bilo izdržljivo, pouzdano i prilagođeno svakodnevnom radu na moru. Brodovi su se gradili bez nacrta, prema iskustvu koje se prenosilo s generacije na generaciju. Oblik broda određivao je majstor pomoću šesta, posebne drvene šablone glavnog rebra u prirodnom mjerilu, s kojim se uz pomoć daščice s mjerama izvlače sva rebra željenog broda, dok je ostatak linije trupa ovisio jedino o vještini i „oku“ samog majstora. Za gradnju su se upotrebljavale različite vrste kvalitetnoga domaćeg drva birane prema namjeni pojedinih dijelova broda. Betinska gajeta duga je između pet i osam metara, otvorene je unutrašnjosti kako bi se maksimalno iskoristio prostor za teret, dok su pramac i krma zatvoreni radi bolje zaštite tijekom plovidbe. Tradicionalno je bila opremljena latinskim ili oštrim jedrom i veslima. Kada nije bilo vjetra, posada je brod pokretala veslanjem, često tijekom višesatnih putovanja. Upravljanje jedrom zahtijevalo je veliko iskustvo i dobro poznavanje vjetra i mora. Tijekom razvoja razlikuje se stariji, robusniji tip gajete, namijenjen prijevozu teških tereta, i noviji, elegantniji oblik prilagođen bržoj i lakšoj plovidbi lakšim manevriranjem i prilagodbom modernijim uvjetima plovidbe. Svi su brodovi tipa betinska gajeta u novije doba građeni prema određenom postupku i pravilima karakterističnim za betinsku drvenu brodogradnju. Gradnja se tradicionalno obavlja u jedanaest strogo definiranih faza – od zahtjeva naručitelja i pomnog odabira drvene građe do finalnog opremanja. Betinska gajeta ima nekoliko karakteristika, a jedna od tipičnih je soha, hvatište za vesla karakterističnog U-oblika. Svaka soha je pomična i ima svoj utor ili škatulu. Na gajeti ih je bilo četiri do pet izmjenično raspoređenih. Sa svake strane krme smještena su po dva mankula koja su zarezana s vanjske strane i služe za natezanje i omatanje konopa od jedra (poža). Karakterističan element je i skala na pramcu broda, posebna drvena stepenica osmišljena za olakšan ukrcaj i iskrcaj ljudi, alata i stoke na niskim i stjenovitim obalama. Krajem pedesetih godina 20. stoljeća u gajete se masovno ugrađuju unutarnji brodski motori što zahtijeva manje preinake trupa. Istodobno, razvoj cestovne infrastrukture i promjene u načinu života postupno oduzimaju gajeti ulogu isključivo radnog, težačkog broda. Posebno mjesto u očuvanju ove baštine ima regata tradicijskih drvenih brodova „Za dušu i tilo“, koja svake godine okuplja vlasnike, brodograditelje i zaljubljenike u pomorsku baštinu. Na regati sudjeluju tradicionalno opremljene gajete koje pod jedrima ponovno oživljavaju izgled i način plovidbe iz prošlih vremena. Manifestacija je postala jedna od najistaknutijih smotri tradicijskih brodova na hrvatskom Jadranu i važan doprinos očuvanju identiteta Betine, otoka Murtera i hrvatske pomorske baštine. Marinka Fržop predsjednica Udruge Betinska gajeta 1740