ZAŠTIĆENE PASMINE KONJA – LIPICANAC

Lipicanac Bijeli konj, „barokni“ ljepotan, kojeg često nazivaju i „bijelo biserje“, razigran i lijep, skladne građe, ponosna držanja i lakoga koraka uvijek plijeni pozornost promatrača. Nastanak lipicanskoga konja počinje 1580. godine u Ergeli Lipica u Sloveniji, koja je tada bila austrijska dvorska ergela. Lipicanac je otporan i izdržljiv konj, prikladan za jahanje i vožnju, pretežno visine do 160 cm, kojeg odlikuje dobar temperament. Krasi ga razmjerno velika i suha glava, široko čelo, visoko nasađen, lijepo savijen dugi vrat, niski i slabo izraženi greben, duga i široka leđa, dobar spoj i okrugle sapi s visoko nasađenim repom. Prsa su mu široka i duboka, noge čvrste, koščate i jake s jasno izraženim tetivama. Hod lipicanca je izdašan, graciozan i visok. Većinom su bijele boje dlake (sivci), a rjeđe smeđe (dorati) i crne (vranci). Zanimljivo je spomenuti da se lipicanci nikada ne rađaju bijeli, nego je ždrebad uvijek tamna, a bijelu boju dobiva kako stari. Od samog početka uzgoj lipicanaca posložen je kroz linije pastuha i rodove kobila. Danas je u svijetu priznato osam linija pastuha i 65 rodova kobila. Linije pastuha su Conversano, Favory, Maestoso, Neapolitano, Pluto, Siglavy, Tulipan i Incitato. Rodovi kobila posloženi su prema zemlji nastanka, tako da je prema međunarodnoj klasifikaciji jedna linija pastuha i 16 rodova kobila priznata kao „hrvatska“. Hrvatska linija pastuha zove se Tulipan i nastala je u Terezovcu (današnje Suhopolje). Od 16 hrvatskih rodova kobila pet je rodova nastalo u Vukovaru (Rendes, Hamad-Flora, Eljen-Odaliska, Miss Wood i Frušak), tri su roda nastala u Cabuni (Traviata, Margit i Manczi), jedan rod nastao je u Daruvaru (Wanda), tri roda nastala su u Đakovu (Liza, Karolina i Munja), tri u Terezovcu, tj. Suhopolju (Ercel, Cirka i 502 Mozsgo Perla) te jedan rod Rebecca – Thais u Vrbiku (Thais). Današnji uzgoj lipicanca u Republici Hrvatskoj veže se za Državne ergele Đakovo i Lipik, koje čine jezgru uzgoja, uzgojno-selekcijskog rada i očuvanja pasmine, te najvećim dijelom za Slavoniju gdje je privatni „zemaljski“ uzgoj prožet sa životom sela i narodnim običajima na cijelom nizu manifestacija, ali i sportskih natjecanja u vožnji i jahanju. Upravo zbog te prožetosti života ljudi i lipicanaca odlukom Ministarstva kulture Republike Hrvatske iz 2017. godine tradicija uzgoja lipicanaca u Slavoniji, Baranji i Srijemu ima status nematerijalnoga kulturnog dobra i upisana je u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske – Listu zaštićenih kulturnih dobara. Damir Jakšić mag. ing. agr.