ZNAMENITI HRVATI 2004. - FRA ANDRIJA KAČIĆ MIOŠIĆ

Pjesnik i pučki prosvjetitelj Andrija Kačić Miošić rodio se u Bristu u Dalmaciji 1704. godine. Krsno ime Antun stupanjem u franjevački red zamjenjuje redovničkim, Andrija. Za svećenika je zaređen u Šibeniku 1728. nakon čega odlazi na studij u Italiju. Po povratku iz Italije postaje lektor filozofije u Zaostrogu te lektor generalis franjevačke bogoslovije u Šibeniku. Dvije godine bio je gvardijan u Sumatrinu na otoku Braču. Tu je, prema njegovim nacrtima, podignut novi, prostraniji samostan. U Zaostrog se vraća 1750. i posve se posvećuje književnom i znanstvenom radu zbog čega putuje Dalmacijom, a boravi i u Veneciji gdje prikuplja građu, uređuje već prije sastavljene rukopise, te tiska i svoju prvu, latinsku knjigu Elementa peripathetica (1752). Nakon toga (1756) i prvo izdanje svoje znamenite knjige Razgovor ugodni naroda slovinskoga te 1760. i knjigu Korabljica-Pisma svetoga i svih vikova svita događaji poglaviti. U to vrijeme svome prezimenu Miošić dodaje i Kačić, naglašavajući svoju pripadnost slavnom, glasovitom i gospodskom hrvatskom plemstvu Kačića. Umro je u Zaostrogu 14. prosinca 1760. Iako su u svome vremenu bile važne sve Kačićeve knjige, on ostaje poznat i priznat prvenstveno kao autor knjige Razgovor ugodni naroda slovinskoga. Njeno drugo izdanje, iz 1759., prošireno i dopunjeno postalo je najomiljenijom knjigom u Hrvata, te se ubrzo proširila po cijelom hrvatskom prostoru, i tamo gdje su Hrvati živjeli – u Bosni i Hercegovini, u Ugarskoj, u Srijemu, u Istri. Do 1836. knjiga je tiskana deset puta; njezini su dijelovi prevedeni i tiskani na latinskom, ali i na slavenosrpskom kao knjiga o srpskim junacima. U cjelini ili dijelovima Razgovor je do danas izdan više od pedest puta. Kačićeve su pjesme prve ušle i u svjetsku književnost, a tek nakon njih glasovita Hasanaginica. Kako su Kačićeve pjesme rano ušle u narod te su ih mnogi naučili napamet (čak i nepismeni), tako ih je, smatrajući ih narodnima, zapisao i Alberto Fortis boraveći na Cresu (1771). Andrija Kačić izabrao je za svoje pjesme kratku epsku formu do tada manje korištenu u pisanoj književnosti. Stih deseterac, u narodu već poznat i popularan, s knjigom fra Andrijinom proširio se među sve Hrvate te postao standardnim oblikom epskoga pjevanja i lijepoga govorenja. Kačić je svojom knjigom želio u jednoj misli i u jednom jeziku i etnički i politički objediniti „slovinski“, to jest hrvatski narod, koji je tada živio podijeljen pod različitim političkim suverenitetima u Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji, Istri, Dubrovniku, Ugarskoj te Bosni i Hercegovini. Uspio je u tome, a njegova je knjiga prepoznata i prihvaćena kao narodna i obiteljska saga hrvatskoga naroda. Građu za knjigu Kačić je, vjerojatno, počeo skupljati nakon povratka u zavičaj, i posebice kad je počeo predavati kao profesor u Šibeniku. Najvažniji događaji Kačićeva vremena su borbe s Turcima za obranu vjere i domovine. Zato je obilazio obitelji koje su imale svjedočanstva o svome plemstvu i o ratovanju s Turcima. Obilazio je i franjevačke samostane i knjižnice; u Veneciji je pregledao i pročitao velik broj knjiga koje govore o povijesti naših krajeva. Posebice se služio podacima Pavla Ritera Vitezovića iz njegove hrvatske Kronike kao i knjigom njegovoga subrata fra Filipa Grabovca Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga. Epske pjesme-davorije, koje je slušao putujući našim krajevima dale su opći ton i njegovim vlastitim pjesmama. U Razgovoru se opisuju i opjevaju važni događaji ili, pak, nabrajaju pojedinci i obitelji koje su se istakle u borbi protiv Turaka. U tom se djelu junaštvom ističu dva lika: Juraj Kastriotić (Skenderbeg) i Sibinjanin Janko (Janos Hunyadi). Isto se tako opisuje rana povijest Hrvata i Slavena, to jest srednji vijek. Iako estetska vrijednost Kačićevih pjesama nije u punom srazmjeru s popularnošću koju je Razgovor doživio, Razgovori je knjiga koja je bitno konstituirala hrvatski identitet i u idejama koje je zastupala i u jeziku kojim su pjesme zapisane - ikavskoj štokavici. Kačićev Razgovor je pridonio i buđenju nacionalnih preporodnih ideja i kod drugih slavenskih naroda krajem 18. i početkom 19. stoljeća: Bugara, Srba, Čeha. Razgovor je postao ne samo knjiga za čitanje o junacima nego i knjiga za učenje o narodu, njegovoj slavnoj povijesti koja treba postati temelj za obnovu i uređenje nacionalnih država nakon što se „slovinski“ narod – nekad pritom misli samo na Hrvate, drugi put i na druge južnoslavenske narode – oslobodi turskoga ropstva. I još posebno - ta je knjiga učila kako se svoj narod i svoj jezik treba poštivati, njega se držati i ljubiti ga. U tome je Razgovor jedinstvena knjiga hrvatske književnosti i kulture.