ZNAMENITI HRVATI 2005. - ADAM BALTAZAR KRČELIĆ

ADAM BALTAZAR KRČELIĆ (5. veljače l715.- 29. ožujka l778.) Adam Baltazar Krčelić rođen je u Šenkovcu kraj Zaprešića, na malenom plemićkom dobru, 5. veljače l715. Školovao se u Zagrebu kod isusovaca, a nastavio u biskupskoj gimnaziji. Isticao se nadarenošću, radinošću i bistrinom te je poslan u Beč, u Hrvatski kolegij, a zatim u Bolonju u Ilirski kolegij, gdje je ostao četiri godine. Studij je završio doktoratom iz filozofije i teologije, a bio dobro obrazovan i u crkvenom i svjetovnom pravu. Kad se vratio u domovinu, postavljen je za kapelana crkve sv. Martina pod Okićem, imenovan je zatim župnikom u Selima kod Siska, u župi koja se među svima ističe prekrasnom baroknom crkvom svete Marije Magdalene, koja je doduše izgrađena nakon njegova boravka u toj župi. Ubrzo je zatim imenovan prefektom zagrebačkoga sjemeništa, a zatim i kanonikom. Biskup Branjug ga je nakon toga imenovao rektorom Hrvatskoga kolegija u Beču (l747.). Kad je na Zagrebačku biskupijsku stolicu došao Franjo Ksaver Klobušicki, imenovao ga je svojim najbližim suradnikom, pobočnikom, ali dolaskom Franje Thauszy na čelo zagrebačke biskupije, za Krčelića su došli teški dani. Novi biskup ga je ometao u znanstvenom radu, u napredovanju u crkvenim službama, u častima i prihodima. Stoga je on svoju bogatu knjižnicu oporučno ostavio Kraljevskoj akademiji i ona čini temelj današnje Sveučilišne i nacionalne knjižnice u Zagrebu (NSK). Umro je 29. ožujka 1778. Adam Baltazar Krčelić bio je pristalica prosvijećenoga apsolutizma te je smatrao da treba suzbiti utjecaj Crkve i redovništva na društveni i politički život društva. Bio je čovjek Dvora, a time je stekao brojne neprijatelje u Hrvatskoj. Koliko su njega napadali, toliko je, i još žešće, i on uzvraćao. Sve se to dade otčitati iz njegovih memoara Annuae sive Historia – Zapisi po godinama ili Povijest, od uključivo 1748. i slijedećih (do godine 1767.) na znanje potomstvu. Djelo je ostalo u rukopisu, a nakon određenoga vremena koje je moralo proteći da se može čitati, posebno je povjerenstvo pročitalo rukopis i na dvadesetak je stranica gustim crnilom prekrilo ona mjesta koja bi mogla sablazniti čitatelje. Ni danas se ne može pročitati ono što je bilo napisano. Djelo je prvi put objavljeno na latinskom l901., na hrvatski jezik knjigu je preveo Veljko Gortan te je tiskana 1952. Krčelić je napisao nekoliko vrlo važnih knjiga na latinskom i na hrvatskom jeziku. U prvom je to redu široko zasnovana i tek djelomično obrađena Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrabiensis - Povijest Zagrebačke stolne crkve ( 1770.), od koje je objavljen tek dio, tj. povijest od biskupa Ducha do biskupa Nikole Stepanića (1602.). Koristeći se ostavštinom zagrebačkih kanonika Tome Kovačevića i Jurja Marcelovića, on ih u crkvenoj povijesti nadopunja i nadograđuje, a u političkoj misli slijedi svoj uzor – Pavla Rittera Vitezovića. U drugom dijelu on opisuje povijesna i crkvena zbivanja od biskupa Šimuna Bratulića do Petra Petretića, ali taj je dio ostao u rukopisu do danas. Drugo veliko njegovo djelo je De regnis Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares - Prethodne bilješke o kraljevinama Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji (1770.), u kojem je želio dokazati da nasljednici ugarske krune, tj. Habsburgovci, imaju pravo na krunu ( i naravno – vlast) u Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji, ali i Bosni i Srbiji. Pod imenom Adalberta Barića (Barits) objavio je na latinskom, u Varaždinu knjižicu o hrvatskim piscima od l4. stoljeća do kraja 17. stoljeća, tj. od biskupa A. Kažotića do Pavla Vitezovića. Na hrvatskom je napisao knjižicu o zagrebačkom biskupu Augustinu Kažotiću – Živlenje blaženoga Gazotti Augustina, zagrebačkoga biskupa (l747.) Za treće izdanje Vitezovićeve Kronike napisao je Pridavek Kronike iliti Spomenka pripečenj od leta po narodjenju Kristuševom l744. do leta l761. (l762.). Rukopis Annua čitao je August Šenoa te je na temelju te građe napisao svoj roman Diogenes. Josip Tomić još se više koristio vijestima iz rukopisa za svoje romane Za kralja – za dom i za roman Udovica. Pomno je Annuae čitala i Marija Jurić Zagorka.