ZNAMENITI HRVATI 2005. - DRAGUTIN TADIJANOVIĆ

Ususret stotom rođendanu Dragutina Tadijanovića Malo ima sretnika koji u zdravlju, duševnom i tjelesnom, dožive i prožive stotu. Neizbrojan je broj stranica napisanih o tegobama starosti, a malo ih ima koje diče starost, ako ni iz kojega razloga, a ono zbog mudrosti: „Govorit će starost, mnoge godine pokazat će mudrost“ piše u Knjizi o Jobu. Da se sačuva zdravlje manje ovisi o čovjeku od sreće izabranih da su uspjeli kroz dugi život sačuvati optimizam i povjerenje u svaki novi dan, što sigurno ovisi i o sreći, ali i o naravi pojedinca, koji s povjerenjem očekuje svaki novi dan, mjesec, godinu. Za takve sretnike u davnoj davnini govorilo se da su miljenici bogova. Lako možemo povjerovati da je i Dragutin Tadijanović miljenik našega Boga, jedinoga, pravednoga, čovjekoljubivoga koji daje dug život i postojanu mudrost onima kojima je tako odredio. Pjesnik Dragutin Tadijanović poseban je u svom radu, životu, djelovanju – te se i njegova dugovječnost može ubrojiti u one posebne darove – na radost onih s kojima se susreće, razgovara, podučava – a ponekad ispravlja ono što su mnogo mlađi od njega zaboravili, a pohranjeno je čvrsto i pouzdano u njegovom sjećanju. Dragutin Tadijanović ima mnogo godina – sto – ali po pristupu životu, po shvaćanju životnih vrijednosti, po načinu svoga obraćanja starijima i mlađima – on ima samo mnogo godina, ali on nije star, nije starac kakve često susrećemo, i koje ne pitamo za njihove godine jer se one iskazuju u hodu i govoru, u promišljanju, jer su takvi ljudi ostavljeni negdje daleko u vremenskim bespućima zaborava i neprihvaćanja novoga. Tadijanović nije takav Rodio se u Rastušju, kraj Slavonskoga Broda, 4. studenoga 1905. kad se u Katoličkoj crkvi slavi sv. Karlo Boromejski, legendarni milanski biskup, obnovitelj vjerskoga života u sjevernoj Italiji. Malo Rastušje je zahvaljujući Pjesniku postalo najpoznatije slavonsko selo. U osnovnu je školu išao pješice, u udaljeno Podvinje. Gimnaziju je pohađao u Slavonskom Bodu, stanujući u starom franjevačkom samostanu. Možda i zbog toga prihvatio divljenje i poštovanje svega živoga, kakvo je bilo i kod svetoga Franje. Studij šumarstva je započeo u Zagrebu, ali nije dovršio, nego je prešao – protiv volje svoga oca – na Filozofski fakultet te je diplomirao 1937. Počeo je pisati vrlo rano. Već l922. pod skrivenim imenom Margan Tadeon, objavljena je jedna njegova pjesma, a prva objavljena pod pravim imenom izašla je u Matičinoj „Hrvatskoj reviji“, 1930. Od tada do danas objavio je preko 500 pjesama, a za svoje je pjesničke zbirke znao izabrati naslove koji su otkrivali svijet njegove pjesničke zauzetosti: Sunce nad oranicama, Pepeo srca, Tuga zemlje, Blagdan žetve, Srebrne svirale, Prsten, Prijateljstvo riječi, Kruh svagdanji. Bez obzira što su to i naslovi njegovih pjesama, naslovi na licima njegovih uvijek skladno opremljenih knjiga jasno su govorili koliko sam cijeni svoju pjesničku riječ i koliko poštuje one koje će njegove knjige uzeti u ruke i čitati s pomnjom i radošću. Književni kritičari i povjesničari utvrdili su da u njegovoj poeziji nije bilo bitnih promjena ni u strukturi stiha, ni lomova na motivsko-tematskom planu, ni u gradnji njegovih lako pamtljivih rečenica, ali unatoč tome – svaka se nova njegova pjesma ugrađivala u veliko djelo pjesnika Tadijanovića gradeći tako i „magnum opus“ cjelokupne naše poezije. Jednako je bio pjesnički uvjerljiv kad je pjevao o visokom žutom žitu, o svojoj baki koja blagoslivlja žito, ili i onda kad pjeva kako gospodin Lamijan hrani golubove, i do pjesme Večer nad gradom, u kojoj se u Firenzi, na trgu koji nosi ime velikoga umjetnika Michelangela sjeća Rastušja i svoje majke, uspoređujući u svom sjećanju ruke velikoga umjetnika s rukama svoje majke i sestara koje su same, spremile ljetinu. Krug se njegovoga pogleda širio sve više te se od sela okrenuo svome gradu Zagrebu, a zatim Parizu, moru, svijetu, svemu od čega se može stvoriti riječ koja traje kao spomen na ljude i vrijeme koje je tako nesmiljeno i nenadano zauvijek prošlo, pa je potrebno misliti i na vrijeme Kad mene više ne bude.... Dragutin Tadijanović je, za razliku od brojnih drugih pjesnika, bio posebice osjetljiv i za tuđe pjesničke riječi, nastojeći ih prepjevima ili novim i prikladnim izdanjima približiti čitaocima. Prevodio je strane pjesnike na hrvatski, izabirao i priređivao pjesničke zbirke hrvatskih pjesnika, kritički priredio cjelokupna djela nekih novijih hrvatskih pjesnika (Matoš, Vidrić, Kamov, Kranjčević, Goran Kovačić, Ujević) te se ubrojio u onaj skroman, ali važan krug tekstologa novije hrvatske književne. Sudeći prema broju izdanih zbirki, i dva izdanja njegovih sabranih djela („Petoknjižje“), nema hrvatskoga doma u kome nema njegovih knjiga. A na ljepoti njegove poezije, na dobrohotnosti velikoga umjetnika riječi odgajane su, i još se odgajaju, naraštaji hrvatske djece i mladeži, one koja će i čitati i pisati, koja će pronositi hrvatsku riječ u godinama i stoljećima koja slijede.