ZNAMENITI HRVATI 2005. - TIN UJEVIĆ

Tin Ujević (5. VII. 1891. – 12. XI. 1955.) Godina 1955., njezina druga polovica, bila je tragična za hrvatsku književnost i kulturu: umrli su Tin Ujević, Mihovil Kombol, Antun Barac, Milan Marjanović, Dragutin Boranić. Previše za jednu malu nacionalnu kulturu. Tin (Augustin) Ujević rođen je u Vrgorcu 5. srpnja l891., tj. na blagdan Sv. Braće, Ćirila i Metoda. Samoironično je napisao kako je zbog toga taj dan izabran za narodni blagdan. Njegov je otac bio učitelj te se obitelj selila s manjih mjesta u pokrajini prema većima, blizu gradova. U Imotskom je započeo, u Makarskoj završio pučku školu. Nastavio je školovanje u splitskoj klasičnoj gimnaziji, stanujući u sjemeništu i spremajući se za svećeništvo, ali je od te nakane odustao te se upisao na Filozofski fakultet u Zagrebu 1909. U Zagrebu se družio s Antunom Gustavom Matošem smatrajući ga Učiteljem („Rabbi“), a sebe Učenikom („Discipulus“). Razlaz, nakon javne polemike, zbio se među njima 1911. Od pravaša i „stekliša“ postaje pobornik ujedinjenja Južnih Slavena, napose Hrvata i Srba, o čemu je u Beogradu održao javno predavanje i tiskao knjižicu (koju nije potpisao). Od 1913. je u Parizu gdje promiče svoje političke ideje, ali 1917. razočaran ponašanjem predstavnika Jugoslavenskoga odbora i srpske diplomacije prestaje se baviti politikom, zauvijek. Posvećuje se proučavanju francuske i drugih književnosti. Nakon Prvoga svjetskoga rata kratko je vrijeme boravio u Zagrebu, a zatim duže vremena u Beogradu, Sarajevu, Splitu i Supetru na Braču. 1940. vraća se u Zagreb živeći od književnoga rada i provodeći boemski život. Od 1941. do 1945. nije objavio ni jednu knjigu, te je živio kao novinar i prevoditelj, ali je unatoč tome l945. osuđen na pet godina prisilne šutnje, tj. zabrane objavljivanja. Posljednjih dana godine l950. u Zagrebu mu je objavljen izbor iz dotadašnjih zbirki, Rukovet. Knjigu je uredio Jure Kaštelan te je Ujević ponovno u središtu književnoga zanimanja čitateljstva ali i publike željne senzacija. Umro je 12. studenoga l955. Tin Ujević je s deset pjesama sudjelovao u znamenitoj zbirci hrvatske moderne poezije Hrvatska mlada lirika (1945.). Tamo je i njegova glasovita pjesma Oproštaj – „Ovdi usrid luke naša mlada plavca...“ Prve samostalne zbirke njegovih pjesama objavljene su u Beogradu: Lelek sebra (1920.) i Kolajna (l926.), a zatim je treća zbirka izašla u Nikšiću Auto na korzu (1932.). Zbirkom Žedan kamen na studencu koju je izdala Matica hrvatska otkrio se posve novom poetikom hrvatskom čitateljstvu i književnoj kritici. Zbirke članaka i studija Ljudi na vratima gostionica i Skalpel kaosa pokazale su širinu njegovih zanimanja za sve kulturološke probleme prošlosti i suvremenosti. Najavljena knjiga pjesničke proze Zapisi s mramornoga stola nije izašla. Nakon Rukoveti još je za njegova života izašla zbirka pjesama Žedan kamen na studencu (1954.). Njegova Sabrana djela (1963.- l967.) izašla su u l7 omašnih svezaka. Pojedinačno i kao Izabrana djela tiskane su njegove pjesme, eseji i studije u brojnim izdanjima. Pjesnički opus Tina Ujevića raznolik je i raznovrstan. Rane pjesme još su u sjeni domaće Moderne, u tematici i strukturi stihovi čuvaju strogu formu. U ranim zbirkama već se vidi njegovo sazrijevanje u tematici i u poetskom izrazu prvenstveno na susretištu s poezijom Charlesa Baudelairea. Ljubav i razočaranje, patnja i bol, samoća i tjeskoba izrečene su stihovima duboke i simboličke proćućenosti. U kasnijim zbirkama osjeća se prevladavanje misaonosti nad osjećajnošću. U njegovim se pjesmama toga razdoblja stih oslobađa okova strogosti, metaforika se rascvjetala do punine začudnosti, pjesme postaju čestoput nerazumljive, ili bar nejasne, ali duboke su slutnjom duhovnoga zora u bitnost izrečenoga. U feljtonima i esejima Ujević je pokazao golemo, enciklopedijsko poznavanje svega čega se u pisanju i promišljanju dotakao, i onda kad je pisao o književnosti ili filozofiji, filologiji ili politici, prirodnim znanostima ili vjerovanjima. Prevodio je poeziju i prozu s brojnih jezika, te su njegovi prijevodi uzor prevoditeljskoga majstorstva. Njegovo je pjesničko i prozno djelo vrhunsko ostvarenje hrvatske književnosti prve polovine 20. stoljeća. O njegovu je djelu, napose o njegovu pjesništvu Ivo Frangeš zapisao: „Nikad hrvatska lirika nije tako duboko prodrla u podsvjesno, u zaumno, u otajno, nije se kretala tamnim vilajetom gdje nas bije žeženi led i hlade čudni, prepasni plamenovi. Pjesnički jezik hrvatski odjednom se otkinuo od okova folklorne podloge i ponesen iskustvom višestoljetnog pjevanja o temama ljubavi, smrti i tragike čovjekove egzistencije, superiorno progovorio bitno o bitnostima“.