ZNAMENITI HRVATI 2011. - AUGUST HARAMBAŠIĆ

AUGUST HARAMBAŠIĆ (1861. – 1911.) August Harambašić, daroviti hrvatski stihotvorac domoljubnih stihova i pravaški političar, zarana je bio suočen s težinom političkoga konteksta i vremena u kojem je živio. Njegovi vatreni domoljubni stihovi i politički govori oduševljavali su cijelu naciju, no pred kraj života doživljava potpuni slom svojih mladenačkih ideala te umire osamljen i zaboravljen u stenjevačkoj duševnoj bolnici. August Harambašić rođen je 14. srpnja 1861. u Donjem Miholjcu. Nakon što je u ranom djetinjstvu izgubio majku, a s 15 godina i oca, odlazi djedu u Novu Gradišku gdje pohađa pučku školu. Gimnaziju je pohađao u Požegi i u Osijeku. Pravo je studirao u Zagrebu i Beču, doktorirao 1892. godine, 1894. položio je sudački, a 1896. godine i pravosudni ispit. Pravo obavljanja odvjetničke prakse dobio je 1900. godine. Iste je godine izabran i za tajnika Društva hrvatskih književnika. Od 1894. neko je vrijeme radio u odvjetničkom uredu J. Franka, a 1895. branio je studente koji su u Zagrebu spalili ugarsku zastavu. Zbog svoje političke i književne djelatnosti bio je višekratno zatvaran. Potkraj 1880-ih godina, kada je pravaška mladež postala borbeni nositelj stranačkih ideja, priključio se Stranki prava i bio njezin književni glasnogovornik. Poslije raskola Stranke prava 1895. godine pristao je uz maticu stranke, tzv. domovinaše, premda je zagovarao ujedinjenje pravaša. Sudjelovao je u radu odbora saborskih zastupnika iz Hrvatske i Dalmacije, koji su izradili elaborat na temelju kojeg je nastala Riječka rezolucija. Nakon osnivanja Hrvatsko-srpske koalicije slijedio je njezin politički smjer, a njegovi istupi svjedoče o osjetljivom položaju pravaša unutar koalicije. Ističući potrebu pozitivnog rada na temelju Nagodbe, zalagao se za ustavnu reformu, ponajprije usvajanje općega, tajnog, izravnog i jednakog izbornog prava te ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Početkom 1909. istupio je iz HSP-a i Hrvatsko-srpske koalicije, a ban P. Rauch imenovao ga je iste godine tajnikom Zemaljske vlade u Odjelu za bogoštovlje i nastavu. Pisao je pjesme, pjesničke pripovijesti, satire, libreta, feljtone te književne i kazališne kritike. Prvu pjesmu Na što pjesni? objavio je u Smilju 1877. godine. Većinu pjesama koje su mu donijele status vodećega hrvatskog pjesnika napisao je u razdoblju do 1902. godine (Ružmarinke, 1882., Slobodarke, 1883., Sitne pjesme, 1884., Tugomilke, 1887. i Nevenke, 1892., Pjesničke pripoviesti, 1889. te Izabrane pjesme, 1895.). Jedina samostalno objavljena pjesnička pripovijest Rob (Balkan, 1888.) zaplijenjena je zbog tematizacije bosanske okupacije. Šale i satire pretežito je objavljivao u humorističnim časopisima, pisane za potrebe pravaškoga satiričnog tiska, pa nemaju većih književnih pretenzija, a novina i kvaliteta odražavaju se u ostvarivanju humora jezikom a ne temom. Napisao je i nekoliko zbirki pjesama i priča za djecu (Mali raj, Smilje i kovilje, Zlatna knjiga za djecu) te libreta koja je uglazbio I. Zajc (Zlatka te Kraljev hir i Armida, oba sa S. Miletićem). Spjevao je himnu Anti Starčeviću kao vođi Stranke prava. Bavio se i književnom te kazališnom kritikom u kojoj se uglavnom ograničavao na biografske prikaze te sadržaj. Godine 1888. napisao je s N. Kokotovićem Hrvatski pučki pismovnik za sve potrebe građanskoga života, prigodna pisma i obrasce prema uzoru na Hrvatsko-njemački pučki listar za sva odnošenja građanskoga života M. Stojanovića. Bavio se i prevođenjem s bugarskog, češkog, poljskog, ruskog, francuskog, talijanskog i njemačkog jezika. Za tisak je priredio svoj prijevod zbirke Bugarskih pjesama (1886.) i Jorgovanićeve Sabrane pjesme (1890.). Već kao gimnazijalac uređivao je humoristični list Lakrdijaš (1876.) i politički Hrvat (1878.), a poslije gotovo sve satirične časopise Stranke prava, Bič (1883./1884.), Tries (1885./1886.), Novi bič (1886.), Trn (1891.), potom zabavno-književni list Hrvatska vila (1882./1883.), Balkan (1886./1887., s N. Kokotovićem), Hrvatska (1890.), Hrvatska domovina (1894.), Preporod (1898./1899.) i kršćansko-socijalni dnevnik Hrvatstvo (1904.). Surađivao je u brojnim periodičkim časopisima. August Harambašić smatra se najpopularnijim hrvatskim pjesnikom iz razdoblja romantizma čija je poezija obilježena tematskim paralelizmom jednostavnih ljubavnih i domoljubnim pjesmama snažnih nacionalnih težnji i jasnih pravaških idejnih usmjerenja (motivi neobuzdane čežnje za slobodom, pobune, sna o prošloj slavi i budućoj veličini, vjere u narod). Njegova se, svojedobno iznimno aktualna i recepcijski važna, poezija danas percipira ponajprije kao društvena, a manje kao književna činjenica. (Izvor: Hrvatski biografski leksikon)