ZNAMENITI HRVATI 2011. - JAGODA TRUHELKA

JAGODA TRUHELKA (1864. – 1957.) Dvije velike književnice obilježile su prvu polovinu 20. stoljeća u Hrvatskoj: Ivana Brlić Mažuranić i Jagoda Truhelka. Jagoda Truhelka, međutim, živeći gotovo stotinu godina te trideset godina dulje od Ivane Brlić Mažuranić, stigla je objavljivati još u 19. stoljeću, ali i ući u drugu polovinu dvadesetog. Rođena je 5. veljače 1864. u Osijeku, a umrla je 17. prosinca 1957. u Zagrebu. Njezin je otac bio Čeh, a majka mađarska Njemica. U obitelji je vladala intelektualna atmosfera i djeca – uz Jagodu i dvoje braće – bila su poticana u naobrazbi i duhovnom razvoju. Brat Jagode Truhelke, Ćiro, znameniti je arheolog, s golemim zaslugama za povijest i kulturu Hrvatske, a pogotovo Bosne i Hercegovine. Očeva rana smrt osobito je pogodila Jagodu, koja se od tuge razboljela. Kao i otac, posvetila se s velikim uspjehom pedagoškom radu, mijenjajući mjesta službovanja – Osijek, Zagreb, Gospić, Banja Luka, Sarajevo, opet Zagreb… Njezin je rad uočen i nagrađen uspjesima u karijeri. Bila je pedagog na oštrici vremena, smatrajući da je u odgoju sućutnog i solidarnog srca ključ za sva dostignuća u životu, a usredotočujući se u tu svrhu na jezik, književnost, ali i na glazbu te likovne umjetnosti. Osnovnim uvjetom za pedagoški rezultat smatrala je ovladavanje nastavnika sobom; primjer pobjede nad sobom cijenila je više od svih didaktičnih sredstava i metoda. Njezino je težište bilo na izravnoj, ljudskoj komunikaciji između đaka i nastavnika, pa su je uspoređivali s Marijom Montessori, koja je u isto vrijeme revolucionirala europsku pedagogiju. Posvetivši se potpuno svom radu, nije osnovala vlastitu obitelj. A onu svoju prvu, djetinjsku, unijela je u imaginarij naraštaja i naraštaja hrvatskih čitatelja – i ne samo dječje dobi. Usporedno s učiteljskim djelovanjem bavila se književnošću. Surađivala je u sarajevskoj Nadi i zagrebačkom Vijencu pripovijetkama u kojima na nov način razmatra psihologiju i položaj žene u hrvatskom društvu. Ona koja je odabrala životnu samostalnost i samoću, u romanu Plein air i povijesnom romanu Vojača pokazala se dubokom poznavateljicom međuljudskih (muško-ženskih) odnosa. Osim dvaju spomenutih romana najvažnijim se u njezinoj opsežnoj bibliografiji smatraju djela Tugomila, U carstvu duše te trilogija namijenjena djeci, Zlatni danci, Gospine trešnje te Crni i bijeli dani. Jagoda Truhelka i Ivana Brlić Mažuranić nisu na početku slučajno spomenute zajedno. Njihova paralelna analiza, njihove usporedbe ostaju jedna od najzanimljivijih tema za povijest hrvatske književnosti. Ovom zgodom jedva je moguće dotaknuti cijeli niz sličnosti i razlika koje ta dva stvaralačka bića čine primjernim, komplementarnim binomom. Dok se Ivana Brlić Mažuranić, na svojim prečacima do najviših etičkih razina, iskazuje visokim stilizacijama koje bismo mogli vezati uz rafiniranu estetiku art décoa, Jagoda Truhelka se iskazuje realizmom koji zapaža vrijednost sitnih motiva i stvara mikromozaičnu sliku svijeta. Taj je realizam poetičan i dojmljiv, a njegova evokativno-dokumentarna vrijednost upravo je neprocjenjiva. U herbariju Truhelkine duše traje mala građanska Hrvatska kakva još jedva da odakle tako sjaji, a sućut koju je, bez ikakve patetike, čak s humornom lakoćom, u stanju izazvati (sjetimo se samo priče o Aničinu glasoviru iz Zlatnih danaka) doseže i u odrasla čitatelja onaj psihološki efekt koji je bio i njezina pedagoška opcija. Koherentna u svim vidovima svog života i svog stvaralaštva, bez dramatičnosti postojanja i smrti Ivane Brlić Mažuranić, ostavila je iza sebe također veliku književnost, sve istaknutiju suvremenom oku. A ostavila je i tih, ali odlučan korak u afirmaciji ženskih prava kao ljudskih prava. Željka Čorak