ZNAMENITI HRVATI 2012. - DRAGOJLA JARNEVIĆ

DRAGOJLA JARNEVIĆ (1812. – 1875.) Dragojla Jarnević jedan je od najistaknutijih ženskih likova hrvatske književnosti i kulture devetnaestog stoljeća, a moglo bi se reći i uopće. Ta negativna Cvijeta Zuzorić, neoblikovana u ljepotu muškim stihovima, neoporučena povijesti kao utjelovljenje muških snova, ostavila je, naprotiv, svoju sliku muškog svijeta viđenu kroz krhko i čvrsto staklo vlastitog života. Znameniti hrvatski pjesnici i političari njezina doba, kao Gaj ili prvi joj mentor Trnski, dobili su njezinim rukopisom nekonvencionalne dopune svojih mitologiziranih portreta, a cijeli njezin život prošao je pod motom: ja ne znam što je pokornost. Dakako da se takav život živi uz visoku cijenu od koje Dragojla Jarnević nikada nije ustuknula. Postoji u hrvatskoj umjetnosti jedan okvir u koji Dragojla Jarnević samo slučajno nije ušla. To je Panopticum croaticum kipara Vanje Radauša. Sugestivnim metaforama Radauš je sažimao živote naših znamenitih stvaralaca, da spomenemo samo Slavu Raškaj ili Vjekoslava Karasa: njezine pileće noge ili krila lude ptice, njegova sudbina u obliku ribe koja guta samoubojicu utopljenika. Mnogo od onoga što se veliko rodilo zagušeno je skončalo: posebno ako je bila riječ o ženama – od kojih je nepremašiv primjer Ivana Brlić Mažuranić. Borba s tijesnim kadrom, sa sudbinom koja guta, čini Dragojlu Jarnević idealnom protagonisticom ciklusa Panopticum croaticum. Ona je, međutim, izdržala svoj život do kraja. Rođena je u Karlovcu u siromašnoj obitelji u kojoj nije dobila ni dovoljno ljubavi ni naobrazbe. Polazila je osnovnu školu, a od trinaeste godine bila je samouka. Težeći za širim i boljim vidicima, odlazila je u svijet; u Grazu je izučila krojački zanat kojim se poslije uzdržavala; u Veneciji je kao pratilja i odgojiteljica služila u plemićkim obiteljima. Godine 1840. konačno se vratila u Karlovac. Neko je vrijeme vodila privatnu školu. Počela je pisati, najprije na njemačkom, zatim na hrvatskom: rodoljubne pjesme, tri danas izgubljene drame, roman Dva pira (objavljen u nastavcima u „Domobranu“). Bila je vatrena sudionica hrvatskog preporoda, ilirka prepoznata i među muškim nosiocima pokreta. Ipak, bez mogućnosti socijalnoga i osobnoga emotivnog ispunjenja, problematična zdravlja, vodila je težak život koji nam je danas ostao fiksiran kao spomenik borbe za prava polovice čovječanstva: život preveden u dnevnik što ga je Dragojla Jarnević pisala od 1832. do smrti (kako bi si olakšala bijedu i dala svom životu neku stalnu svrhu). Bistar uvid u povijest, ali iznad svega nepodmitljiva introspekcija, obilježavaju tekst dnevnika i kada je riječ o najintimnijim stanjima i događajima. Danas, kad više ništa nije senzacija, još je uvijek gotovo potresna erotska dionica tog života, od potreba tijela koje se mogu zadovoljiti samo izvan konvencija dobi i staleža do potreba duha koje erotiziraju prijateljstva s redovnicima. Dnevnik je iznimno književno djelo u kojem realnost eliminira trivijalne predloške vremena, a introspekcija sublimira sirovost realizma: jer su kod Dragojle Jarnević umjetnost i život jedno. Dragojla Jarnević, za kraj, prva je žena u povijesti hrvatskog alpinizma i planinarstva. Popela se tako na južnu stijenu Okića usponom koji i danas nosi njezino ime. Spominjemo to zbog neodoljive metaforičnosti toga konteksta. Popeti se više; vidjeti dalje; popeti se teško; biti jači od sebe. Dragojla Jarnević u međuvremenu je stekla niz vrijednih interpretacija, pa i nekoliko spomenika. Ali da ništa nije stekla, taj joj je strmi uspon najprimjereniji spomenik u hrvatskom pejzažu. Željka Čorak VESNA PARUN (1922. – 2010.) Ljepotom svojih stihova, bujnošću svojih viđenja i snažnim zalogom društvene neravnodušnosti Vesna Parun je obilježila dugo i važno razdoblje hrvatskog pjesništva. Zapravo od svoje prve knjige, Zore i vihori, tiskane davne 1947. godine, pa sve do posljednjih dana života koncem prvog desetljeća novog milenija, ona nije prestajala intenzivno stvarati i zasluženo dobivati najveći javni odjek, prihvaćena istodobno, s razlogom, kao vrhunski, epohalni pjesnik, odnosno pjesnikinja koja svojom senzibilnošću i energijom otvara nova područja i ispisuje lirski dnevnik duboke iskustvenosti. Kritična i polemična, ironična i parodična ako treba, znala se uhvatiti u koštac s moćnicima i izrugivati mnogim konvencijama i devijacijama, pa ako je povremeno stekla i protivnike na javnoj sceni, nitko nikad nije doveo u pitanje njezin kreativni integritet i upravo eruptivnu žestinu njezina imaginativnog i verbalnog dara. Vesna Parun rođena je na otoku Zlarinu, a mladost joj je, znakovito, protekla nomadski, učestalim seljenjima po cijelom srednjodalmatinskom području, što je također dalo izrazit sredozemni pečat njezinoj slikovitosti, svježoj metaforici i arhetipskoj simbolici ranih ostvarenja. Nakon završetka splitske klasične gimnazije, 1940. godine upisuje se na Filozofski fakultet u Zagrebu, no rat prekida redovito studiranje (romanistike i filozofije), a životne se peripetije nastavljaju i nakon objavljivanja spomenute amblematske zbirke Zore i vihori, koja je dočekana najprije s oštrim ideološkim optužbama da bi potom bila prepoznata kao najdostojniji odvjetak himničke i ekstatične linije Tina Ujevića. Možda je najosobnije djelo Vesne Parun upravo bolni lirski kanconijer Crna maslina (1955.), epitaf i epilog intenzivno proživljene ljubavi iz perspektive ostavljene žene. Ta je knjiga doživjela punu čitateljsku simpatiju, učestalo je antologizirana i prevođena, stekavši popularnost i izvan našega jezičnog područja, prepoznata kao europski i univerzalni domet. Vesna Parun nije stala na postignutim rezultatima i uspjehu kod publike. Dapače, postupno je sve više pisala i objavljivala. Među njezinih osamdeset i osam knjiga (koliko i godina života) ističu se zbirke lirike (Ropstvo, Ti i nikad, Koralj vraćen moru, Bila sam dječak, Sto soneta), zatim knjige satiričnih stihova (Apokaliptičke basne, Smijeh jači od smrti, Tronožac koji hoda), pa ciklusi pjesama za djecu s nezaboravnim likovima mačka Džingiskana i Mikija Trasija. Prijevodima i esejima odužila se mnogim autorima po „srodnosti“. Okušala se uspješno i u pisanju za kazalište i radio, a u nekoliko je svezaka nastojala ispisati svoju nemirnu, nesmiljenu i dramatičnu autobiografiju, smatrajući kako je prošla svijetom sa strastvenom potrebom da svjedoči i da se bori za etičke i estetske vrijednosti. Njezin opus potvrđuje kako je ostavila neizbrisiv trag u hrvatskoj književnosti i kulturi. 
                                             Željka Čorak