ZNAMENITI HRVATI 2013. - RANKO MARINOVIĆ

    RANKO MARINKOVIĆ (1913. – 2001.)
 
Od samoga književnog početka uoči Drugoga svjetskog rata, prihvaćen kao autor osobite književničke vještine i osjetljivosti, u drugoj polovini 20. stoljeća Ranko Marinković afirmirao se kao ključna pojava hrvatske književnosti, pisac izrazite kritičke vokacije obuzet suvremenim temama, ali i stvaratelj jake intelektualne refleksije – spreman za izazove radikalnog modernizma i otvoren kušnjama postmodernog relativizma. Okušao se u gotovo svim žanrovima i kreativno potvrdio kao sasvim izniman pripovjedač, romanopisac, dramatičar, kritičar i esejist.
Rođen u Visu 22. veljače 1913. godine, duboko je upio ozračje svojega sredozemnog otočnog ambijenta, ali još je više prepoznao čudne, zanimljive likove i konfliktne situacije malih zatvorenih filistarskih sredina. Iz nadahnuća sekvencama zavičajnog mikrokozmosa, ocrtanog mješavinom empatije i karikature, suptilnosti i groteske, proizašla su Marinkovićeva rana ostvarenja: drama Albatros (izvedena 1939.) i čitav niz novela okupljenih u reprezentativnoj knjizi Proze (tiskanoj 1948.). Gust pripovjedački opus epohalno je dopunjen izdanjem zbirke Ruke (1953.), koja pisca postavlja u prvi plan aktualnog oslobađanja od dotad prevladavajućih realističkih konvencija i plakatnoga društvenog angažmana. Posebno je priča „Zagrljaj“ programski zaokružena kao svojevrsna (anegdotalno oprimjerena i dijaloški živa) rasprava o odnosu pisanja i življenja, o neraskidivosti veza s represivnom zbiljom i o beskonačnom zrcaljenju, poniranju i međusobnom usisavanju pobuđenih prizora.
Izvedbom mirakla Glorija (1955.) Marinković je u hrvatsko kazalište unio novi ton, problemsku razinu što se nadovezuje na pirandelovska iskustva, ali i na mogućnosti multimedijskih, posebice filmskih prodora. Protagonistica drame, ekvilibristica koja postaje redovnicom, trajno raspeta između cirkusa i crkve, stradava pod diktatom nametnute discipline suprotstavljenih represivnih sustava, a njezina se sudbina očitava kao osuda ili dijagnoza pogubnosti svakoga totalitarnog poretka.
Monumentalni roman Kiklop (1965.) društvena je freska tridesetih godina prošlog stoljeća i psihološka vivisekcija straha od rata koja zadobiva upravo mitsku dimenziju. Smješten u razvijeni urbani ambijent predratnog Zagreba, sa slikovitom i duhovitom prezentacijom brojnih boemskih i vojničkih figura i prizora, taj je roman posvjedočio goleme piščeve potencijale, sposobnost da izađe iz začaranoga kruga otočnih fabula i fantazija, da nadmaši ograničenja manjih proznih oblika te, konačno, da sintetizira sve tekovine svojega humanizma i humorizma.
U poodmakloj životnoj dobi Marinković se potvrdio s još dva istaknuta romaneskna okušaja: Zajednička kupka (1980.) i Never more (1993.), kao i s još dva originalna dramska teksta: farsom Politeia ili Inspektorove spletke (1977.) i sotijom Pustinja (1982.). Esejističkom knjigom Nevesele oči klauna (1986.) nije ponudio vlastitu cjelovitu poetiku ili teoriju, no iskazao se kao jedan od najmisaonijih i stilski najzahtjevnijih hrvatskih književnika uopće.
Preminuo je u Zagrebu 20. siječnja 2001. godine. Izdavanje marke s njegovim likom možemo – s malo prikladne ironije – popratiti i navođenjem prve rečenice iz novele „Balkon“: „O, filatelijo, filatelijo…“
 
Tonko Maroević