ZNAMENITI HRVATI 2014. - IVAN GUNDULIĆ

IVAN GUNDULIĆ (1589. – 1638.)

Najistaknutiji pisac „zlatnog vijeka“ Dubrovnika, tvorac iznimno zvonkih i dosjetljivih stihova i svojevrsni simbol slobodarskog duha grada-republike, Ivan Gundulić, opravdano je zauzeo visoko, čak ključno mjesto u nacionalnom nam Parnasu, pomogao uspostavljanju matične tradicije i prebacivanju mosta između „starije“ i „novije“ hrvatske književnosti. Školovan i odgojen u rodnom gradu, iz kojeg je za neduga života rijetko izbivao (ali je u njemu obnašao važne službe), Dživo – zvani Mačica ili Plavković – uspio je sasvim uhvatiti korak s najrazvijenijim stilsko-morfološkim težnjama svoje epohe i kreativno asimilirati bitne talijanske utjecaje te se vješto, čak virtuozno, izraziti na složeni, razvedeni barokno-končetistički način.
Započeo je, po običaju, lirskim ljubavnim stihovima, ali se u zreloj dobi odrekao tog „poroda od tmine“ i uništio svoj kanconijer. Prvim objavljenim djelom, Pjesni pokorne kralja Davida (1621.), izričito pokazuje svoj odmak od mladenačke pustopašnosti i pristajanje uz gotovo pedagošku funkciju katoličke obnove, a remek-djelom refleksivno-meditativne poezije, Suze sina razmetnoga (1622.), ostvaruje duboku uvjerljivost i eleganciju izraza. Pastorala Dubravka (1628.) alegorijski predstavlja sudbinu zavičaja i poentira zaplet glasovitom himnom slobodi.
Najzrelije životno razdoblje Gundulić je posvetio stvaranju epskog spjeva Osman. Premda je tematski okvir dalek lokalnim ili regionalnim zbivanjima, jer se odnosi na spletke na osmanlijskom dvoru i hoćimsku bitku između Turaka i Poljaka, djelo je odavno zauzelo status nacionalnog epa, djela u kojem zavičajni Dubrovnik, a potom čitava hrvatska kultura, prepoznaje etos obrane slobode i samostalnosti. Unatoč ugledanju na Tassov junački ep, Gundulićeve ratničko-borbene scene i erotsko-senzualni prizori imaju snagu izvornog viđenja i individualne osjetljivosti. Djelo je ostalo netiskano za trajanja Dubrovačke Republike (vjerojatno zbog političkih obzira Dubrovnika prema utjecajnom „pokrovitelju“ – Turskoj), ali je često prepisivano i postalo vrlo popularno. A u osvit ilirskog preporoda Gundulićev se opus u 19. stoljeću otkriva kao duhovno ishodište te višekratno objavljuje kao europska legitimacija dosegnute visoke razine pjesništva na hrvatskom jeziku.


Tonko Maroević