ZNAMENITI HRVATI, Federiko Glavić

Federiko Glavić (Šipan, 1847. – Dubrovnik, 1941.), dubrovački brodovlasnik i dobrotvor, bio je u prvoj polovini 20. stoljeća jedan od glavnih činitelja u pomorskom i gospodarskom životu Dubrovnika, ali i šire. Kao uspješan poslovni čovjek, koji je kapital stekao teškim radom u Čileu, nakon povratka u domovinu je osim ulaganja u pomorstvo (Dubrovačka parobrodarska plovidba) poticao ulaganja i u bankarstvo (Dubrovačka trgovačka banka, 1902.), industriju (Tvornica boja Dubravka, 1924.), trgovinu i druge grane. Glavić, međutim, nije bio samo jedan od tada najbogatijih ljudi Dubrovnika i okolice: bez zadrške se može kazati da je bio vizionar. Naime, kada je 1909. prijetila opasnost da će većina hrvatskih brodarskih tvrtki preseliti svoje poslovanje u Trst i time dijelom izgubiti nacionalni karakter, Glavić je žestokim otporom i svojim golemim ulaganjem barem uspio da sjedište najveće pomorske tvrtke na južnom Jadranu ostane u Dubrovniku. Kao mladić iselio je u Čile (Iquique) te je prvi veći stečeni kapital uložio u rudnike salitre, a od 1886. bio je suvlasnik jedne tvornice salitre. Bio je aktivan član i u jednom mandatu predsjednik Austro-ugarskog društva uzajamne pripomoći u koje su bili udruženi hrvatski iseljenici. U novoj je domovini upoznao i svoju buduću suprugu, Mariu Maldonado y Maldonado (1851. – 1942.), koja je s njime dijelila poslovne interese. Nakon četvrt stoljeća u Čileu vratio se 1896. u Dubrovnik i hrabro upustio u raznovrsne poslovne poteze zahvaljujući zarađenom kapitalu. Posebno je važnu ulogu odigrao u pomorstvu jer je postao jedan od glavnih suvlasnika tvrtke Dubrovačka parobrodska plovidba. Glavićevim vizionarskim potezima dubrovačkom pomorstvu ponovno je osiguran nov i samostalan smjer poslovanja idućih pola stoljeća. Njegov poslovni suradnik bio je nećak Tomo Glavić (1884. – 1979.), koji je u godinama pred Drugi svjetski rat poslovanje tvrtke proširio ulaganjem u turizam i ugostiteljstvo. Osim u gospodarskoj povijesti Dubrovnika, obitelj Glavić utjecala je svojim narudžbama i na hrvatsku graditeljsku baštinu u čemu se ističe vila Dubravka na Pilama (1902.), vila Orsula na Pločama (1919. – 1923.), depadansa hotela Argentina (1939.), preuređenje Hotela „Milinov“ u Hotel „Dubrovnik“ u Zagrebu (1940.) i stambeno-poslovna zgrada Dubrovačke parobrodarske plovidbe (tzv. Ragusea) na Batali (1941.). Federiko Glavić bio je također i jedan od velikih dobrotvora tijekom života pomažući potrebite na različite načine i podupirući različite akcije, a svojom je oporukom velike iznose novca ostavio mnogim kulturnim, prosvjetnim i humanitarnim institucijama u Dubrovniku. dr. sc. Ivan Viđen, dipl. povjesničar umjetnosti i dipl. arheolog urednik knjige Dubrovački brodovlasnik Federiko Glavić autorice dr. Aide Cvjetković