ZNAMENITI HRVATI - MIRKO BOGOVIĆ

MIRKO BOGOVIĆ (1816. – 1893.) Pjesnik i javni djelatnik Mirko Bogović rođen je u Varaždinu, a umro je u Zagrebu. Sin osiromašena hrvatskog plemića i majke Mađarice, zarana je ostao bez obaju roditelja. Kroz život se probijao uglavnom sam. Školovao se u Križevcima, Varaždinu, Szombátelyu i Zagrebu. Ne dovršivši studij filozofije, stupio je 1833. godine kao kadet u vojsku. Istupivši iz nje 1840. godine, privatno je položio ispite na pravnoj akademiji. Cijelog života vrlo je zauzeto spajao dvije djelatnosti – književničku i političku. Isprva privrženik protumađarskih ideja iliraca, sudjelovao je u znamenitim demonstracijama 1845. godine na Markovu trgu, pa je kao jedna od „srpanjskih žrtava“ bio i ranjen. No nakon 1850. godine, oporbenjak apsolutističkim austrijskim težnjama te dosljedan pristaša hrvatsko-ugarske suradnje i zastupnik unionističke stranke, trajno se odlikovao protugermanskim kulturnim i političkim nastojanjima. Kao urednik književnog časopisa Matice hrvatske „Neven“, objavivši politički nepoćudnu pjesmu Ivana Filipovića Domorodna utjeha, bio je osuđen na dvije godine zatvora. Uopće je, kao osoba vrlo dinamična, bio tipičan romantik hrvatske književnosti. U doba austrijskog apsolutizma, između godina 1850. i 1860., Bogović je bio središnja književna osobnost. Od „ilirskih“ početaka do kraja života objavio je desetak vrlo popularnih zbirki pjesama (Ljubice, Smilje i kovilje, Domorodni glasi, Vinjage I – IV, Strelice), znatan broj pripovijesti, mnoštvo političkih i kulturoloških članaka te, za hrvatsku književnost ponajvažnije, deseterački spjevane drame Frankopan, Stjepan, posljednji kralj bosanski i Matija Gubec. Svojedobno su se zadugo izvodile u hrvatskim kazalištima. Danas se po Mirku Bogoviću zove jedna od pješački najprometnijih ulica u najužem središtu Zagreba. Akademik Ante Stamać