ZNAMENITI HRVATI - SLAVKO KOLAR

SLAVKO KOLAR (1891. – 1963.) Slavko Kolar, vedrinom i jedinstvenom, humoristično-satiričnom notom svoga pripovjedačkog svijeta iznimna je pojava u hrvatskoj književnosti. Nasljedujući tradiciju hrvatske humoristične i satirične proze 19. stoljeća, već je u zbirci Nasmijane pripovijesti (1917.) pokazao pripovjedni dar te bez većih uzora oblikovao samosvojan opus klasično neposredna stila. Pisao je pripovijetke, humoreske, drame, feljtone, kritike i scenarije. Rodio se 1. 12. 1891. u Palešniku. Gimnaziju je završio 1911. u Zagrebu, a Više gospodarsko učilište 1913. u Križevcima. Radio je kao agronom i upravitelj na državnim dobrima i nastavnik u školama (Božjakovina, Petrinja, Hruševac Gornji, Karlovac, Požega). Umro je 15. 9. 1963. u Zagrebu. U najzrelijim stranicama opusa (Ili jesmo ili nismo, 1933.; Mi smo za pravicu, 1936.) Slavko Kolar virtuozni je slikar, dokumentarist hrvatske malogradske i seoske okoline, koju, upoznavši kao agronom, opisuje na izvoran humorističan način. Humor mu nije zabavljački ni samosvrhovit, nego upozorava na prijetvornost, nemoralnost, političko kameleonstvo, kompromiserstvo, socijalnu bijedu i zaostalost hrvatskog seljaka. Uvjerljivo, bez patetike i moraliziranja, portretira junake u patrijarhalnom okružju i s naklonošću ih prikazuje kao žrtve socijalnih potresa i tradicijskih predrasuda. Profinjenim humorom izaziva tugu i suze kroz smijeh kada životnu tragiku ublažuje smiješnim sadržajem, nelogičnim ponašanjem (Svoga tijela gospodar, 1942.; film, 1957.) ili suptilnim suosjećanjem (Breza, 1929.; film, 1967.). Autor je i zbirki Perom i drljačom, Natrag u naftalin, Glavno da je kapa na glavi, komedije Narod je strpljiv, drame Sedmorica u podrumu te knjiga za djecu Na leđima delfina i Jurnjava na motoru. Okrenut razmatranju čovjekova identiteta i mogućnosti samoostvarenja, Slavko Kolar uvrstio se specifičnim stilom i umjetnički visokovrijednim, humanošću prožetim, humorom među najuspješnije hrvatske pisce 20. stoljeća. Nevenka Videk