ZNAMENITI HRVATI, Tonko Maroević

Tonko Maroević Književnik i povjesničar umjetnosti, umjetnik i znanstvenik, akademik Tonko Maroević bio je personifikacija najboljega u suvremenoj hrvatskoj kulturi. Prisutan na najvišim akademskim razinama i u medijima, čuvar kriterija, povezivao je struke, sredine i vremena. Povjesničar umjetnosti Radovan Ivančević rekao je da „za Tonka Maroevića slikari slikaju i pisci pišu“, a vlastitim je pjesničkim, esejističkim, kritičarskim, prevodilačkim, uredničkim, enciklopedističkim, predavačkim, mentorskim djelovanjem, te neusporedivom erudicijom i tolerancijom, zadužio ovu zemlju i narod. Rođen je u Splitu 22. listopada 1941. Očinski Stari Grad, antički ager i Hektorovićev Tvrdalj, bili su mu zavičaj i ishodište. Ali zarana je kao svoj pravi zemljopis izabrao biblioteku. Kad je s ocem kao dječak prvi put došao u Zagreb i vidio staru Sveučilišnu knjižnicu, odlučio je gdje će živjeti. U Splitu je završio klasičnu gimnaziju, u Zagrebu 1963. diplomirao komparativnu književnost i povijest umjetnosti. Bio je asistent profesora Milana Preloga, a zatim do umirovljenja – zapravo do kraja života – zaposlen na Institutu za povijest umjetnosti. Doktorirao je 1976. („Hrvatska književnost i likovne umjetnosti od moderne do danas“). Predavao je na mnogim sveučilištima u zemlji i inozemstvu, obnašao mnoge javne funkcije (potpredsjednik Matice hrvatske, Hrvatskog centra P.E.N.-a…). 2002. postao je redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Bio je također član Slovenske akademije znanosti in umetnosti i Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. Prvu, zapaženu knjigu pjesama, Primjeri, objavio je 1965., nakon nje još osam zbirki. Od „modeliranja“ sintakse do klasičnog izričaja, karakterizira ga obilje asocijacija i referenca, živ dijalog s književnošću i kulturom svijeta. Volio je formu soneta, naročito je primjenjujući u prigodnicama. Sastavio je dvije antologije suvremenog hrvatskog pjesništva te dvije antologije katalonskog pjesništva. Bio je najveći znalac stare hrvatske književnosti. Bavio se također vezama hrvatske i talijanske literature. Objavio je šest knjiga književnih kritika i eseja, te golem broj prijevoda s talijanskog, katalonskog, španjolskog, francuskog, slovenskog jezika. Iz prevođenja Borgesa nastala je knjiga Borgesov čitatelj. Znamenit je njegov prijevod Danteove Vita nova s Mirkom Tomasovićem, a njihova Plavca nova, antologijski izbor iz Marulićeve poezije, 1971., bila je, u „Hrvatskom proljeću“, jedna od referentnih točaka samosvijesti hrvatskoga naroda. Maroević je bio suautor više kazališnih predstava (najpoznatija je Stilske vježbe s Tomislavom Radićem). Uredio je desetak izabranih i sabranih djela modernih hrvatskih pisaca, posebno za Matičina Stoljeća hrvatske književnosti. Barem jednako opsežan bio je njegov rad na likovnom polju, gdje bibliografija znanstvenih i stručnih radova premašuje četveroznamenkastu brojku. Autor je neizbrojivih predgovora i pogovora kako klasicima tako i mladima, te više od dvadeset kapitalnih monografija, od Nives Kavurić-Kurtović, Marina Tartaglie, Koste Angelija Radovanija, Vojina Bakića, Zlatka Boureka… do Miroslava Šuteja i Ivana Lesiaka. Dobio je brojna priznanja, među ostalim Nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo, te „Goranov vijenac“ za pjesnički opus. Italija mu je dodijelila odličje „Commendatore della Repubblica Italiana“. Umro je u Starom Gradu, 11. kolovoza 2020., i rijetko je kada Hrvatska bila tako ujedinjena u poštovanju i žalosti. Ovaj tekst tek je okrznuo Maroevićevo djelo, ali barem donekle pokazuje zašto je Hrvatska pošta uvrstila Tonka Maroevića u niz znamenitih Hrvata. akademkinja Željka Čorak