ZNAMENITI HRVATI, Vladimir Ruždjak

Vladimir Ruždjak, bariton, skladatelj, operni redatelj (Zagreb, 21. XI. 1922. – Zagreb, 9. X. 1987.) jedan je od najvećih hrvatskih glazbenika 20. stoljeća. Diplomirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 1946. solo pjevanje u razredu prof. Milana Reizera kao prvi poslijeratni diplomant toga odjela. 4. VII. 1946. debitira u Operi HNK u Zagrebu u operi Gianni Schicchi G. Puccinija, a od 1948. do 1955. stalno je angažiran u Hrvatskom narodnom kazalištu kao solist opere. Godine 1948. pobjeđuje na Jugoslavenskom natjecanju muzičkih umjetnika u Zagrebu, 1949. na Međunarodnom pjevačkom natjecanju u Genevi, a 1950. osvaja 1. nagradu na Međunarodnom pjevačkom natjecanju u Verviersu (Belgija). 14. studenoga 1954. debitira u Hamburgu u Verdijevu Trubaduru; 1954. – 1972. operni je prvak u Hamburgu gdje će odigrati niz glavnih uloga i sudjelovati u nekoliko svjetskih praizvedbi. Istodobno gostuje na brojnim velikim svjetskim opernim pozornicama (Opera San Francisco, Sadler's Wells Opera, Covent Garden Opera, London; Boljšoj teatar, Moskva…), a od 1962. do 1964. član je Metropolitan opere u New Yorku; pritom je stalni gost Opere HNK u Zagrebu i brojnih koncertnih pozornica u zemlji i inozemstvu razvijajući i karijeru koncertnog pjevača. Ostvario je stotinjak opernih uloga i opsežan koncertni repertoar. Za bogatu međunarodnu umjetničku aktivnost 21. kolovoza 1962. primio je počasni naslov Kammersänger. Sredinom šezdesetih odlučuje se skladateljskoj i reproduktivnoj djelatnosti pridružiti i redateljsku pa idućih godina ostvaruje dvadesetak opernih režija. Godine 1970. započinje i pedagoškim radom; kao redoviti profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu odgojio je niz kvalitetnih pjevača. Kojom se god umjetničkom aktivnošću bavio, Ruždjak se tomu uvijek potpuno posvećivao jer umjetnički je čin uvijek porazumijevao potpuno intelektualno i emocionalno angažiranje. Pritom je neizostavna bila naglašena potreba za sintezom, za nalaženjem fokusa u kojem bi bili usredotočeni svi njegovi estetski i moralni postulati. Učio je s lakoćom, s visokim izvedbenim standardima. Glasovita ljepota njegova baritona bila je temelj na koji je prislonio izvrsnu tehničku osposobljenost i vrhunski muzikalitet, koji se posebno očitovao u koncertnim izvedbama, osobito solo popijevke, kojoj je najvećim dijelom posvetio i skladateljski opus. U skladbama se najviše oslanjao na narodne izvore. Erika Krpan, muzikologinja i članica HDS-a