DUHOVNOST UTVRĐENE CRKVE (blok)

Utvrđena crkva svetoga Nikole – Muster

Crkve tvrđave u isti su mah i stvarna i metaforična ostvarenja. Stvarna utoliko što su zidinama, kruništima, puškarnicama i kulama branile ne samo svoja svetišta, svoje samostane, svoja blaga, svoju memoriju nego i stanovnike svojih malih zajednica. Ponekad su bile tako velike i tako dobro organizirane (s golemim cisternama) da su svi ljudi nekoga naselja ili nekoga otoka mogli stati u njihov prostor i dugo vremena izdržavati pretpostavljenu neprijateljsku opsadu. Pretpostavljenu, jer do nje često nije nikada ni došlo, kao što spektakularne zidine grada Dubrovnika nikada nisu imale priliku odigrati svoju obrambenu ulogu. Stvarna opasnost koju su na području jadranske Hrvatske stoljećima predstavljali gusari ostavila je traga u nekoliko utvrđenih crkava među kojima su najpoznatije i najveće crkva tvrđava svete Marije od Milosrđa u Vrboskoj na otoku Hvaru i crkva tvrđava Duha Svetoga na otoku Šipanu, obje iz treće četvrtine XVI. stoljeća. Impozantna fortifikacijska ikonografija u sljedećim se stoljećima reducirala do dimenzija baroknih cinktora i njihove funkcije ljupkih svetih međaša. Metaforična dimenzija utvrđenih crkava proizlazi pak iz činjenice da one kazuju kako je presudna zaštita Božja zaštita i kako je hram Božji utočište spasa – ne samo od zemaljskih pogibelji nego i od onih koje odvode dušu od života vječnoga. Utvrđena crkva svetoga Nikole u Komiži na otoku Visu, zvana još i Muster (Monasterium), najstarija je predstavnica svoga žanra u Dalmaciji i u cijeloj Hrvatskoj. Njezine dvije kule, od kojih je sjeverna mnogo kasnije pretvorena u crkveni zvonik, potječu iz XIII. stoljeća. Crkvu su sagradili benediktinci, koji su na Vis prešli s obližnjega manjega otoka Biševa (na kojem se nalazi glasovita Modra špilja). Na nadvratniku, doduše, stoji godina DCCCL, pa bi se moglo zaključiti da crkva potječe još iz IX. stoljeća, iz predromaničkoga razdoblja: s obzirom na to da je cijeli Mediteran bunar vremena, pretpostavka nije bez temelja. No prvi pisani spomen crkve potječe iz XII. stoljeća, točnije iz 1145., iz darovnice zadarskoga kneza Petra, vladara srednjodalmatinskih otoka. Godine 1177. posvetio ju je papa Aleksandar III., koji se na putu u Veneciju sklonio od nevremena na otočiću Palagruži, a ribari su ga doveli u Komižu, odakle je nastavio put prema Zadru. Crkva je zadržala neke svoje romaničke elemente, ali je od XVI. do kraja XVII. stoljeća znatno povećana postajući od jednobrodne peterobrodna građevina. Također je u XVII. stoljeću upotpunjen i njezin obrambeni sklop prema Vaubanovu sistemu. Crkva je pratila sudbinu svoga mjesta, koje se smatralo „najribarskijim na Jadranu“. Nakon dugoga razdoblja venecijanske vladavine dopalo je pod Austro-Ugarsku i početkom XX. stoljeća imalo je četiri tisuće stanovnika i sedam tvornica za preradu ribe. Propašću Monarhije i Komiža je počela stagnirati i propadati, a stanovništvo se masovno iseljavalo, osobito u Kaliforniju. Poslije Drugoga svjetskoga rata, u komunističkoj Jugoslaviji, cijeli je otok Vis postao vojna zona, što je zaustavilo njegov razvoj za duga desetljeća. Osamostaljenjem Hrvatske dokrajčena je industrija prerade ribe, ali je porasla perspektiva turizma. Komiža sada ima oko tisuću i petsto stanovnika. Crkva svetoga Nikole ustrajno je čuvala svoja blaga, svoje slike, zlatarska djela i bogatu knjižnicu, ali je osobito opstala kao grobna crkva u kojoj su vječni počinak našli mnogi istaknuti ljudi viške povijesti, pučani i plemići. Na njezinu groblju pokopan je u zadnje vrijeme i jedan od najvećih hrvatskih književnika XX. stoljeća, Ranko Marinković. Negdašnja bojna tvrđava ostala je tvrđava sjećanja. Sveti Nikola, titular crkve, zaštitnik je putnika, mornara i ribara. Na njegov blagdan, šestoga prosinca, Komižani na rukama donose pred crkvu stari, isluženi drveni brod. Tipični i posebni komiški brod jest falkuša, izvorni i u zadnje doba svjetski poznat i čašćen hrvatski doprinos povijesti mediteranske brodogradnje. Taj se brod spaljuje u tisućama iskara, on je žrtveni prinos svetomu zaštitniku, zalog obnove, znak zahvalnosti i molitva za novi život. Drevni obred pred drevnom crkvom jedan je od najdirljivijih čina kojima se održava tisućljetna mediteranska tradicija. Jer tvrđava nisu samo kule i zidine. Tvrđava su ljudska srca, ono što u njima stanuje i što ne nestaje s posljednjim pojedinačnim otkucajem. Nego prelazi dalje. Željka Čorak

Utvrđena crkva u Cristianu, okrug Brasov, Rumunjska

Kršćansko selo koje se spominje 1362. u dokumentu koji pripada uredu Ludovika I. Anžuvinca potječe iz ranog 13. stoljeća kada su pristigli njemački plemići i nastanili područje, a ponosi se saksonskom crkvom poznatom kao Evangelička crkva u Cristianu. Proglašena povijesnim spomenikom, crkva u Cristianu sagrađena je u drugoj polovini 13. stoljeća, u razdoblju kada je rano-gotički stil, pod utjecajem Cistercitskog samostana u Carti utjecao na to da se njegova prisutnost osjeti i u arhitekturi Transilvanije. Stara crkva, posvećena Sv. Nikoli uništena je 1839. Sadašnja crkva posvećena je 1841. i slijedi model crkvene dvorane s velikim galerijama. Godine 1903, podignut je toranj s katom i opremljen visokim krovom s četiri kule na svakom uglu i platformom na vrhu. Unutrašnjost crkve impresionira svojim dekorativnim elementima: oltar s kipom Isusa (1868.) i klasična propovjedaonica (1881.), ogroman viseći luster s 50-svjetiljki raspoređenih u krugove na više razina, vitražni prozori u koru koji uokviruju oltar, simboličke skulpture u kamenu i orgulje s dvije klavijature iz 1842. Kip kojega je izradio Johann Bartel, kopija je kipa izrezbarenog u drvetu - djela danskog kipara Bertela Thorwaldsena. Sudeći prema ovalnom obliku utvrđenog zatvorenog prostora, građevinski radovi na izgradnji crkve započeli su u kasnom 13. stoljeću i nastavili su se sve do 18. stoljeća; građevina se sastojala od unutrašnjeg zida pojačanog s 9 obrambenih kula, uokolo kojega je u to doba bio i široki jarak, a u dvorištu su bile izgrađene drvene kuće, povezane s fortifikacijskim zidovima. Njihova je svrha bila da osiguraju smještaj stanovnicima i da omogućavaju opskrbu. U tornju su četiri čelična zvona izlivena između 1903. i 1926. godine. U prvim desetljećima 19. stoljeća, točnije 1826. izgrađeno je evangeličko groblje. U 19. stoljeću došlo je zapravo do povećanja crkve, a tada su uvedeni i neoklasični elementi specifični za Transilvaniju. Nakon 1700. crkva gubi svoju obrambenu i vojnu ulogu i u 19. stoljeću kula nad ulaznim vratima transformira se u župni ured; sadašnji župni ured izgrađen je početkom 20. stoljeća.

Daniela Bacheş