NOVA GODINA 2015.

Fast food, coffee to go – to je preplavilo suvremeni svijet. Ne samo što se više ne jede stojeći nego se jede i hodajući, odnosno krećući se na bilo koji način: funkcionalno, kao auto koji se puni na benzinskoj crpki da bi vozio dalje. Pa ipak, funkcija uzimanja hrane mnogo je složenija, a njezino osiromašenje žalostan je znak siromašenja međuljudskih odnosa. U našem dijelu zemaljske kugle ljudi su pretežno siti, glad je anomalijska pojava, i hrana se ne doživljava kao neko iznimno dobro i blagoslov. „Kruh naš svagdanji daj nam danas“ molitva je koja se jedva svjesno izgovara i zaboravlja se što zapravo znači. A život se trošio da bi se proizvela hrana koja će ga održati. I obrok je bio obred, posebno obred sudioništva – kojem je Posljednja večera općeljudski arhetip, a hostija tajanstveni simbol. Uz „jesti“ kazivalo se i „blagovati“; „blagovati“ je vezano uz „blagdan“, a jedno i drugo uz „blago“, nešto skupocjeno, dragocjeno i čuvano. Blagovanje je pretpostavljalo ljude na okupu, osobito obitelj na okupu: točku u danu kad se razmjenjuju misli, doživljaji, kad je obrok vrijeme pripadanja, a stol njegova lijepa pozornica. Rijetko koja obitelj danas objeduje ili večera zajedno: svakog nosi njegov ritam življenja, i odlaze dani u ljubaznom mimoilaženju.
Kad je Hrvatska pošta djeci kao motiv novogodišnje marke predložila blagdanski stol, teško se moglo i zamisliti što će se sve dobiti kao odaziv. Bilo je tu toplih ugođaja slavonskih soba sa šarenim tkaninama, rasplesanih kokoši na pladnju, svinjica s mišjim njuškama i višestruko zakovrčanim repićima, udvostručenih orahnjača, čipkastih stolnjaka, bio je čak stol postavljen u snježnom krajoliku, kao gozba iz bajke, bilo je ljudskih nogu koje su ravnopravno s nogama stola podupirale bogato opterećenu ploču, sretnih mačaka i pasa na rubovima prizora... Bilo je vesele djece i raspjevanih obitelji, a jedno dijete jednako uspješno s ostalima vrtjelo se na invalidskim kolicima... Mnogi lijepi crteži nisu međutim bili pogodni za marku bilo preobiljem presitnih pojedinosti, koje postaju nečitke kad se smanje, bilo za ovu svrhu neprikladnom, ponekad trodimenzionalnom tehnikom. Na svašta treba misliti kad se želi proizvesti marka.
Svi pristigli crteži, a bilo ih je više od osam stotina iz cijele Hrvatske, mogli su se odmah podijeliti u dvije osnovne skupine: jedni su prikazivali stolove bez ljudi, a drugi stolove s ljudima. U ocjenjivanju likovne vrijednosti i prikladnosti za marku ta razlika nije igrala nikakvu ulogu. Bilo je prekrasnih stolova punih birane hrane i ukrasa, svijeća, voća, zelenila. Bilo je jednako tako prekrasnih grupa veselih bića oko takvih stolova. I kad je konačan, nimalo lak izbor pao na crtež Eme Tufeković, učenice iz Osnovne škole „Tenja“, bilo je to zato što se sretno poklopilo mjerilo prizora, likovna vrijednost, privlačna, žuta boja svjetlosti, jasnoća, dobra kompozicija, atmosfera veselja. Ukratko – blagdan s blagdanskim stolom u sredini.
One stolove bez ljudi ipak su neki nevidljivi ljudi napravili i sve na njih postavili: ti stolovi čekaju svoje ljude i svoje životinje. Oni stolovi s ljudima već su na vrhuncu svečanosti. A svečanost se najvećim dijelom sastoji upravo u tome što su svi zajedno. Blagdan je kad su ljudi zajedno i kad se vesele zajedno. Kad se veselimo zajedno. Bez obzira na to jesmo li već ušli u crtež ili ćemo tek ući.
 
 
                                                                                                                      Željka Čorak