BOŽIĆ 2015.

„…izmjenjuju se svjetla na tvarnoj opni koja dijeli vrijeme od prave povijesti: staklo.“, napisao je pjesnik Tonko Maroević. Gradeći kuću Božju ljudi su vrijeme ostavljali s izvanjske strane, a s unutrašnje se osjećali dionicima prave povijesti. Ulogu vezivnog tkiva igrala je uvijek svjetlost. Premda se tragovi obojenih stakala, onoga što će se razviti u vitraje susreću još u rimsko doba, premda se prvi vitraji u pravom smislu nalaze u Europi, u Njemačkoj, u 10. stoljeću, vrhunac te tehnike transformacije svjetlosti pada u doba gotike – kad su građevne konstrukcije omogućile gotovo posvemašnje rastvaranje zidova. Unutrašnjosti europskih katedrala zapravo su veliki kaleidoskopi, koji se mijenjaju prema odmatanju dana i godišnjih doba. Stakla, bojena metalnim oksidima, spajala su se olovom, a ta se mreža poticajno vezala uz likovne zamisli srednjovjekovnih majstora. Gotika nije odumrla dolaskom renesanse, novoga doba, nego se poput rijeke ponornice očuvala tijekom budućih stoljeća, bilo kao kodirani, svečani, posebno sakralni stil, bilo kao romantična sastavnica kasnobaroknog, klasicističkog, bidermajerskog oblikovanja. Njezin je novi apogej doba historicizma, završetak devetnaestog stoljeća. Ali taj se novi vrhunac, naročito u razvijenim sredinama, naviješta znatno ranije: još u prvoj polovici toga stoljeća. Prizor kojim Hrvatska pošta obilježava i čestita Božić 2015. godine takav je rani historicistički prizor. Nalazi se na vitraju u svetištu zagrebačke Katedrale, a po narudžbi kardinala Jurja Haulika izveden je u Munchenu, u Zavodu za stakloslikarstvo kralja Ludwiga I. Bavarskog 1843-1845. godine. Autori su mu znameniti slikari Max Ainmiller, Heinrich Maria von Hess i Wilhelm von Kaulbach. Isti Zavod i isti autori radili su za katedrale u Regensburgu, Koelnu, Glasgowu, Petrogradu… Zagrebački vitraj reprezentativni su, svjetski primjer svoje funkcije, tehnike i vremena. Kardinal Juraj Haulik (1788-1869.), Slovak rođenjem a Hrvat životom i djelom, prvi je zagrebački nadbiskup: on je zagrebačku biskupiju 1852. izvukao iz mađarskog okvira. U dva je navrata bio banski namjesnik, to jest hrvatski ban. Opirao se ma kakvoj ideji južnoslavenstva („balkanskim babilonu“), želeći budućnost Hrvatske unutar konfederacije zemalja habsburške monarhije. Stoga se u historiografiji ponekad uzimao kao oponentni lik Josipu Jurju Strossmayeru. Daleko je veća, međutim, njihova sličnost u golemom povijesnom doprinosu Hrvatskoj. Na sjednici Sabora 23. 10. 1843., kao ban i predsjednik Sabora, Haulik je izgovorio znamenitu rečenicu: „Sviju stališa i redova jednodušna želja jest, da se narodni jezik u sve poslove uvede“. Ilirac, podupiratelj bana Jelačića, graditelj crkve i samostana u Frankopanskoj za milosrdnice koje je doveo u Hrvatsku, osnivatelj Književnog društva svetog Jeronima, zauzet za hrvatsko školstvo a posebno za njegovu socijalnu dimenziju, suautor Maksimira (koji se u njegovo vrijeme zvao Jurjaves, a za taj je park naručio od kipara Fernkorna i kip sv. Jurja koji se danas nalazi kod Kazališta), najnesebičniji donator za bezbrojne gospodarske i kulturne inicijative, prava je veličina hrvatske povijesti. U zajedničkom izdanju sa Slovačkom 1999. Hrvatska pošta posvetila mu je marku. Ako se nabrajanje njegovih zasluga ovom zgodom usmjeri samo na doprinos Katedrali, osim vitraja valja spomenuti barem još skulpture znamenitog kipara Sickingera, nove orgulje, rasvjetna tijela… Nakon vremena vrhunskih narudžbi i svjetske kvalitete unosa umjetnina u Katedralu došla su drugačija vremena. Vitraj na ovogodišnjoj božićnoj marki stoga nas ovim divnim slikarstvom i ovom svjetlosnom porukom želi podsjetiti da je blagdan ukorijenjen u baštini, ali da je baština prije svega dug. Željka Čorak