PUMed – DRVEĆE MEDITERANA: LUNSKE MASLINE

Na samome kraju otoka Paga, od punte svetoga Martina do Dudića, pa dalje Gagerom, Jakišnicom i Stanišćem protežu se znameniti samonikli lunski maslinici. Na površini od oko 1300 hektara raste otprilike 80 000 autohtonih stabala, a uokolo mjesta Lun, dvadesetak kilometara od grada Novalje, prostire se 60 hektara osobito slikovitih maslinika s 1500 stabala divljih maslina Olea oleaster linea cijepljenih s pitomom maslinom oblicom. Lun i njegovi maslinici na krajnjemu sjevernom dijelu produženoga kraka otoka Paga već su poznati u globalnim razmjerima kao poseban fenomen Mediterana. Lunski ili kako domaći kažu „lunjski“ maslinici kao da su nastali nekim čudom u kamenjaru gdje gotovo i nema obradive zemlje. Prema zapisima Plinija Starijeg rimski su legionari zakoračivši na otok ondje zatekli nevjerojatno guste gajeve samoniklih maslina. Maslinovo ulje iz Luna spominje se u prvoj kuharici zapadnoga svijeta autora Marka Gabija Apicija. Slični rezervati divljih maslina postoje još samo na dva mjesta: u Izraelu i u Grčkoj. Lun, međutim, ima primat po koncentraciji stabala u ozračju netaknute prirode, ali i po njihovoj starosti. Većina maslina ima nekoliko stoljeća, više stotina stabala starije je od tisuću godina, a najstarija među njima ima 1700 godina. Lunske su masline prirodno čudo jer mnoge od njih rastu iz kamena, a stalno klijaju nove, što se ne događa ni u jednomu sličnom masliniku. Divlja maslina, vazdazelena Olea oleaster linea, ima malene i vrlo uljaste plodove i danas je iznimno rijetka šumska vrsta u mediteranskome bazenu. Svaka maslina iznikla iz koštice ima svoj jedinstveni DNK, pa je stoga područje Dudićeve krune još 1963. zaštićeno kao botanički rezervat samoniklih maslina. U Lunu su opstali samo genotipovi maslina koje se mogu prilagoditi teškim uvjetima preživljavanja u otočnome kamenjaru, uz veliku sušu i jaku buru s posolicom. Masline na Lunu iz biblijskoga su doba, a lunski su maslinici najljepši živi spomenik našega maslinarstva. Lunjani su na samonikla stabla navrtali pitome masline sorte oblice, a pravo na kultiviranje dobili su 1834. od bečkoga dvora, pa su otada stabla, visoka od pet do osam metara, ispratila mnoge generacije lunskih težaka. Gotovo svaka obitelj iz Luna i okolnih mjesta ondje ima svoja stabla naslijeđena od prapradjedova, a većina ručno obire plodove. Postoji nepisano pravilo da onaj koji cijepi divlju mladicu postaje vlasnik budućega stabla na koje bilježi svoje prepoznatljive znakove. Zbog autohtonih maslina i načina prerade sva su lunska ulja bogata prirodnim antioksidansima i u kategoriji su ekstradjevičanskih. Projekt „Vrtovi lunjskih maslina“, najvećim dijelom financiran iz fondova Europske unije, omogućio im je još atraktivniji pristup. Kroz djelomično neprohodan maslinik uređene su šetnice, za obilaske prometuju i električna vozila, a sagrađen je i slikovit amfiteatar za kulturne događaje. Lunski je maslinik magično mjesto zbog simbioze maslina i ovaca, klanaca omeđenih suhozidima te stijena sraslih s korijenjem i deblima. Iskonska borba elementarnih sila u stoljetnim je stablima oblikovala neobične forme i stvorila izniman muzej prirodnih skulptura. Andriana Škunca