BOŽIĆ 2017

Prije nego je u naše kuće ušao sjevernjački običaj kićenja božićne jelke (ili kako se u dijelu Hrvatske kaže božićnog bora), u mnogim je, a pogotovu u južnim krajevima središte blagdana bio sam lik malog Isusa. Voštan ili drven, gol ili odjeven, on je zapravo bio sveta lutka u kojoj se štovao novi život, koja je podsjećala na grijehe obijesna bogatstva i na vrline smjernosti i skromnosti. Oko tog malog Isusa ponekad se rasprostirao Betlehem, s više ili manje pojedinosti, ponekad cijeli mali grad u kojemu je vrvio svagdanji život – život rada za kruh, Isusu na čast. No i bez dodatnih pojedinosti i sama je djetinja figura izazivala dovoljno emocija. Neki takvi mali sveti likovi iz prošlih stoljeća i danas su glasoviti u Europi, poput onoga Praškog Isusa, ili onoga koji se nalazi u rimskoj crkvi Santa Maria in Aracoeli. Posebno se kod nas ta božićna figura častila u Dubrovniku. Prema talijanskoj riječi „bambino“ zvala se Bambin. Bambina je posjedovala gotovo svaka kuća, a najznamenitiji je, i jedan od rijetkih sačuvanih, onaj koji je sestra Ruđera Boškovića, Anica, oporučno ostavila svojoj sestri redovnici, i danas se nalazi u crkvi Sigurata. Mali Isus na ovogodišnjoj hrvatskoj božićnoj marki potječe međutim iz sjeverne Hrvatske. Svojim vještim i strpljivim rukama početkom devetnaestog stoljeća izradile su ga varaždinske časne sestre uršulinke. Nekada se nalazio u župnoj crkvi u Lepoglavi, dok je zatim dospio u (danas gotovo virtualni) Dijecezanski muzej. Taj je sjajni muzej između dva rata formirao prezaslužni kanonik Kamilo Dočkal. Uspostavivši, među ostalim, mrežu kontakata sa župnicima iz cijele Hrvatske, on ih je potaknuo da povijesne sakralne umjetnine, one kojima je ma iz kojih razloga prijetio gubitak funkcije, usmjere u taj muzej. I sam je povećavao fundus putujući Europom. Sve je umjetnine dokumentirao i najbrižljivije znanstveno obradio, tako da nam cjelina muzeja ostaje poznata iz toga njegovog arhiva. Dio te cjeline i ovaj je dražesni mali Isus u svojoj teki – kućnom oltariću. Sve čega je hladna špilja ili štalica lišila djetešce Isusa ovdje su mu vratile nježne i pobožne ruke. Umjesto hladne zimske noći i siromašne slamice, njegovo je okružje prepuno cvijeća u svim mogućim raskošnim bojama. Kao da je sišao na zemlju ponijevši komadić raja sa sobom. Umjesto pelena koje su ga jedva mogle pokriti i zagrijati, odjeven je u bogatu haljinu što želi ostaviti dojam srebra, dragulja i biserja. Okrunjen je jednako tako. Ali dvije pojedinosti mogu posebno dirnuti pažljiviji pogled. Ispod haljine viri donja odjeća – lepoglavska čipka. Tako je mali Isus u svoj rajski herbarij spremio i bilješku o zavičaju. Tu je on posvojen, i na ovome je mjestu također njegov Betlehem. I sasvim na dnu prizora, ispod krune i apoteoze, mali preostaci poniznog rođenja. To jesu one ovce iz pjesme „i ja hoću biti ovca tvoja“, to jesu ovce što idu za Pastirom. Ali to su i one prave ovce onih pravih pastira koje je zvijezda dovela pred jaslice. To su ovce iz stvarnog svijeta čija malenost i toplina nije zaboravljena ispod dragulja i krune. A čemu bi nam bio Božić kada nam ne bi bilo toplo i kad ne bismo bili mali? dr.sc. Željka Čorak, znanstvena savjetnica-emerita u Institutu za povijest umjetnosti