HRVATSKA FLORA - Drenjina

Drenjina Cornus mas L., porodica drjenovke (Cornaceae) engl.: Cornelian cherry, European cornel njem.: Kornelkirsche, Herlitze, Dirndl franc.: Cornouiller mâle, Cornouiller sauvage tal.: Corniolo Drijen je listopadni oveći grm ili stabalce zaobljene krošnje visoko najčešće do pet metara iako stara stabla narastu i do 10 m. Kora debla i većih grana je svijetlo sivosmeđa i ljuskava, dok su izbojci i mlade grane zelenkastosmeđi. Tamnozeleni listovi, na grančicama raspoređeni nasuprotno, jajasto su ovalni, cjelovitog ruba te dugačko ušiljenog vrha i naglašene nervature (raspored žila). S obje strane listovi su pokriveni prileglim dlačicama, a s donje strane u kutovima žila nose čuperke bjelkastih dlačica. U jesen poprimaju žutu do zagasito crvenu boju. Sićušni četveročlani cvjetovi žute boje sakupljeni su u male štitaste cvatove, koji se pojavljuju prije listanja – u kasnu zimu ili rano proljeće. Plod (drenjina, drenjula) koštunica je dužine do 2 cm, koja sazrijeva ljeti. Zriobom od zelene poprima svjetlocrvenu boju, ali je trpka i neukusna sve dok potpuno ne sazri i postane tamnocrvena. Drijen je prirodno rasprostranjen u središnjoj i jugoistočnoj Europi te zapadnoazijskim zemljama poput Turske i Sirije. Čovjeku je zbog plodova poznat još od neolitika, a posebice su ga cijenili stari Grci i Rimljani ne samo kao voćku nego i zbog tvrdog drva. U srednjem vijeku drijen se uzgaja uz samostane diljem središnje Europe, a širi se i na sjever te na istok sve do Rusije. Drenjine se od pamtivijeka mogu naći na tržnicama Orijenta, a do 19. stoljeća česte su i u našim krajevima, pa čak i u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj i Engleskoj. Plod drijenka poznat je čovjeku već 8000 godina. Svjetlocrvene drenjine kiselkaste su i trpke dok ne otpadnu sa stabla, a bogate su vitaminom C. Nakon dozrijevanja jestive su kao voće, a od usplođa se spravljaju pekmezi i marmelade, sirupi i osvježavajući napitci, likeri i vina. U Iranu i Turskoj jedu se slani plodovi drijenka. U narodnoj medicini drenjine se koriste za liječenje gihta, kožnih bolesti, anemije i upale zglobova, dok listovi i kora mogu pomoći u liječenju probavnih smetnji. Drvo drijena čvrsto je, tvrdo i gusto zbog čega tone u vodi. Može se dobro oblikovati, pa je korišteno za izradu raznih klinova, kopalja i lukova te mehaničkih dijelova u strojevima. Danas se na Zapadu sadi uglavnom kao uresno stabalce ili grm, posebice jer cvjeta već u veljači i ožujku kada su grane drugih stabala gole. Razvijeni su i kultivari različitog oblika i boje listova, npr. 'Variegata' bijelo prošaranih listova. Kultivari koji obilato rađaju velikim plodovima uzgajaju se plantažno poput voćaka u zemljama kao što su Iran i Ukrajina. Latinsko ime roda upućuje na čvrstoću i tvrdoću stabla (Cornus – oznaka za sve tvrdo; rog, kopito, kljova, roževina). Epitet mas znači „muški“, čime se ponovo upućuje na jako i zdravo drvo i razlikuje ga se od „ženskog drijena“, tj. nježnije svibovine (Cornus sanguinea). U našim krajevima ime ove vrste (dren, drijen, drijenak) također se povezuje s čvrstoćom, dugovječnošću i otpornošću na bolesti – otud i narodna izreka zdrav kao dren.