LOKOMOTIVE - Dizel-elektromotorni vlak DEV I

Dizel-elektromotorni vlak DEV I Gradnju prvog aluminijskog vlaka potaknuo je ing. Milan Holjevac, direktor ondašnje Gradske željeznice Zagreb (GŽZ), koja je od 1950. obavljala promet na samoborskoj pruzi. Kao povod izrade nametnula se potrebna modernizacija prijevoza i zamjena parne vuče isplativijom motornom vučom. Odgovorni su se odlučili za uvođenje motornih vlakova, no s obzirom na to da njihov uvoz nije bio moguć, 1956. donesena je odluka o projektiranju i gradnji takvih vozila samo uz pomoć domaće industrije. Nositelj projektnog zadatka i potom gradnje dizel-elektromotornih vlakova za uski kolosijek bio je GŽZ. U izradi prototipnih vozila sudjelovalo je 18 domaćih tvornica u svojstvu kooperanata među kojima je jedna od najvažnijih bila Tvornica željezničkih vozila „Janko Gredelj“. Prototipna vozila gradila su se u radionici Gradske željeznice u Samoboru između 1956. i 1959. godine. Njihova je izrada označila početak primjene aluminija u izvedbi konstrukcija tračničkih vozila, što je bila potpuna novost u europskim i svjetskim razmjerima. Projekt je predviđao gradnju trodijelnog motornog vlaka s obostranom motornom vučom. Čitava kompozicija trebala je biti napravljena od čelika, no pokazala se preteškom za snagu vučnog motora i za izdržljivost mosta preko rijeke Save kod Podsuseda. Stoga je odlučeno da se cijela kompozicija izvede od aluminijskih slitina, koje je isporučivala tek otvorena Tvornica lakih metala „Boris Kidrič“ u Ražinama kraj Šibenika. Kompozicija vlaka sastojala se od triju vagona od kojih su dva krajnja bila pogonska, a srednji samo putnički. Međusobno su bili spojeni vlačno-odbojnom opremom i prolaznim mijehom. U vlaku je bilo 184 sjedala i 116 mjesta za stajanje. Bio je opremljen dvjema vučnim opremama, po jednom na svakom kraju pogonskog vagona, što je omogućavalo upravljanje s obiju strana. Pogon vlaka bio je kombiniran i ostvarivao se četverotaktnim dizelskim motorom sa šest cilindara tipa FR i snage 140 KS proizvedenim u tvornici Famos u Sarajevu te elektrovučnim motorom proizvedenim u Tvornici „Rade Končar“ u Zagrebu. Vagoni su bili četveroosovinski s dvama okretnim postoljima. Svaki vagon bio je podijeljen u dva djelomično pregrađena dijela. Vrata su se otvarala i zatvarala na rasklapanje te su imala pneumatski pogon. Zbog atraktivnog izgleda i aerodinamičnog oblika aluminijski vlakovi dobili su popularni naziv „srebrna strijela“. Prvi aluminijski dizel-elektromotorni vlak DEV I bio je pušten u promet 29. travnja 1959. godine. Još dva aluminijska trodijelna vlaka bila su puštena u promet 1961. i 1962., a 1965. i aluminijski jednomotorni vlak (šinobus). Tri godine nakon ukidanja prometa na samoborskoj pruzi, 1983., kasirane su sve četiri kompozicije aluminijskih vlakova. Rezalište je preživio tek jedan motorni vagon, koji je danas u jako lošem stanju. Dužina vlaka iznosila je 46,1 m, širina 2,5 m, visina 3,3 m, masa 42,2 t, najveće osovinsko opterećenje bilo je 5,5 t, a najveća brzina 60 km /h. Helena Bunijevac, prof.