BOŽIĆ 2018

Hrvatska pošta osvjetljavala je blagdan Božića u različitim oblicima njegove prisutnosti i slavljenja. Ove godine motiv hrvatske božićne marke posvećen je nježnom žanru svetih sličica. Štovanje svetih slika prenosi se na njihov pramodel. Takav je zaključak Drugog nicejskog koncila (787.), koji označuje pobjedu pristaša slikovnosti – ikonodula – nad njezinim osporavateljima – ikonoklastima: onima koji su čašćenje (svetih) slika i predmeta smatrali bogohuljenjem. Prevladao je stav da je Bog kao božanstvo ionako nezamisliv, a da se prikazivati može u prizorima svoje utjelovljenosti. Cijela jedna povijest teče od svete slike do svete sličice. Za ulaz u mali svagdanji život bilo je potrebno smanjivanje formata. Očekivalo se da pogled na sveti lik donese pomoć i utjehu i da okrijepi u vjeri. Od ranog srednjeg vijeka u samostanima su se izrađivale slike za osobnu uporabu prema predlošcima iz brevijara i prema znamenitim djelima. Prve svete sličice u današnjem smislu spominju se u XIV. stoljeću, a prva uistinu dokumentirana, s likom sv. Kristofora, bilježi se 1423. Njihova se proizvodnja tehnički dinamično mijenjala, prema sve većoj umnoživosti: od grubih drvoreza, preko litografija i kromolitografija, pa rafiniranih tehnika osamnaestog stoljeća poput caniveta (ručno rezanih papirnatih čipaka: canif je mali nožić šiljat kao dlijeto) – do strojnih tehnika kao što je tiskanje papirnatih čipaka, dodavanje raznih reljefnih i kolažiranih ukrasa, i napokon do fotografije i masovnih reproduktivnih postupaka. Dok su prve sličice bile sredstva zaštite – osim što su se nosile uza se stavljale su se i na vrata kuća i staja, a uglove su im kao lijek gutali bolesnici, pa se stoga stari primjerci često nalaze oštećeni – s vremenom su stekle i uspomensku dimenziju. Sve važne zgode života, rođenja, krštenja, prve pričesti, potvrde, vjenčanja, mlade mise, smrti – nalazile su svoje mjesto u simboličnoj ili realističnoj ikonografiji svetih sličica. Recto sveti prizor, verso intimna zabilješka. Uspavane i zaboravljene u starim molitvenicima, zakočenim ladicama, korisno procijeđenim ostavštinama – te su se sličice danas domogle statusa uvaženih povijesnih i umjetničkih svjedočanstava i predmeta sakupljačkih strasti. Sličica kojom Hrvatska pošta časti ovaj blagdan Božića pripada devetnaestostoljetnom sjećanju na spomenutu tehniku caniveta. Taj se tiskarski postupak pojavljuje oko 1840. godine, i ova sličica nije nastala mnogo nakon toga. Njezin je ugođaj romantični ugođaj sredine pretprošlog stoljeća, a pokazuje i dublje slojeve pamćenja. Stilizacija fizionomija sa sitnim ustašcima, napoleonska kosica malog Isusa, sjećaju se sve do osamnaestog vijeka. Bidermajerske uspomene predstavljaju ružini vjenčići, također sabranost, tišina i mir anđeoskih likova. Romantični su anđeoski uvojci i boje odjeće. I rani se historicizam osjeća u ornamentalnoj čipkastoj podlozi prizora. Sličica je proizvedena u Einsiedelnu, švicarskom gradu glasovitom po baroknoj bazilici s crnom Madonom, u tiskari braće Charlesa i Nicolasa Benzigera, koji se spominju od tisućuosamstotridesetih godina. Ona je dokaz ne samo o vrsnoći uvoza iz velikoga svijeta, nego i o mreži hodočasničkih putova koji su povezivali Europu. Mali Isus na ovoj se sličici jedva nalazi na Zemljinu tlu. Njegove su jaslice, doduše, ispunjene ne slamom – nego žitom; siromaštvo je dalo svoj urod. Ali bez ičega ljudskog osim toga žita – te vlastite metafore, toga kruha – ostavljen je samo s anđelima: u svojoj trajnoj sudbini. Tek što je stigao, i još je ondje kamo će se vratiti. I kako sličica hoće reći, povesti nas sa sobom. dr.sc. Željka Čorak, znanstvena savjetnica – emerita u Institutu za povijest umjetnosti