HRVATSKA – POBJEDNIK DAVIS CUPA 2018.

Čuvajte dobro ovu marku! Bez nje bi mogao pasti u zaborav jedan od najvećih uspjeha sportaša Republike Hrvatske. I to uspjeha na kvadrat – jer naši su tenisači srebrnu „salataru“ digli dva puta u zrak – 2005. i 2018. – posljednje godine natjecanja po originalnoj formuli. „Salatara“-formula, objasnimo ukratko taj pojam za buduća pokoljenja, da ih prošlost ne zbunjuje. Godine 1900. harvardski student Dwight F. Davis naručio je veliku srebrnu zdjelu, originalno predviđenu za posluživanje salate, kao nagradu pobjedniku teniskog susreta Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije. Tada nije bio svjestan da je tog trenutka postao besmrtan, a njegova formula dvoboja nacija bila je i ostala jedna od najtežih na putu k pobjedi. Magnetska privlačnost Davis Cupa privukla je gotovo cijeli svijet. Zato je stići do vrha postajalo sve teže i teže: trebala je reprezentacija koja će igrati četiri puta godišnje, a igrači su morali biti zdravi, spremni putovati u sve krajeve svijeta, u pet-šest dana prilagoditi se novoj podlozi, vremenskoj zoni, visinskoj razlici, bučnim navijačima. Uza sve to, Davis Cup postao je i najnepredvidljivije natjecanje. Tenisači – vukovi samotnjaci – postajali su dio tima, igrali su za svoju zemlju, za svoje kolege, za svoj ponos. Favoriti su nestajali, najslabiji su tri dana bili nepobjedivi. Osvojen Davis Cup tenisačima je bio ravan olimpijskoj medalji ili pobjedi na Grand Slamu. Rijetki su došli do kraja, još ih je manje ponovilo taj uspjeh s različitim generacijama tenisača, a nitko iz tako male zemlje kao što je Hrvatska. Nikola Pilić poveo je Hrvatsku 2004. u projekt Davis Cupa. Najprije su morali izboriti svjetsku skupinu, a onda krenuti u pobjednički pohod 2005. godine. Malo stariji Ivanišević, Karlović i Krajan pripremali su teren za dvojicu genijalaca koji su svojom željom i energijom uništavali protivnike. Najuspješnija nacija Davis Cupa pala je prva, i to na svojem terenu u Sjedinjenim Američkim Državama, u Los Angelesu. Za njih je to trebao biti pohod na vrh jedne megamomčadi s Andreom Agassijem, Andyjem Rodickom i braćom Brayan. To je trebala biti „šetnja“ prema 32. naslovu. I otišli su, ali kući – poraženi. Ivan Ljubičić i Mario Ančić bili su karte kojima je zaigrao Nikola Pilić. Šokirani Amerikanci ispratili su ih iz Los Angelesa riječima: „Sada morate osvojiti Cup i za nas, da nam bude lakše.“ Pokušali su Hrvatima stati na put Rumunji, Rusija sa svojim najjačim snagama, ali Ljubičić i Ančić bili su dobitna kombinacija. Pojedinačno, Ljubičić je bio nepobjediv, isto tako i u paru s Ančićem. Impresivno – sa samo dva igrača. Ali u Davis Cupu najteže je biti favorit. U toj ulozi Hrvatska je stigla na finale u Bratislavu. Slovaci s Dominikom Hrbatýjem i Michalom Mertiňákom nisu smjeli biti prijetnja, ali... Ljubičić je ujutro trećeg dana ustao s ukočenim vratom, no nije želio odustati. Bio je to njegov jedini poraz te godine u Davis Cupu. Odlučivao je peti dvoboj u kojem je Mario Ančić krojio našu sudbinu. Ostao je čvrst, hladan i superioran u pobjedi protiv Mertiňáka, za osvojen Davis Cup, za megauspjeh. Finale su gledali neki novi klinci. Vidjeli su svoje ruke na srebrnom peharu. Možda i nisu bili svjesni, ali odluka je bila donesena. Njih je okupio jedan član tima iz 2005. – Željko Krajan. No ovog puta nisu bila samo dvojica. Scenarij je bio puno okrutniji. Tim u kojem su glavnu ulogu imali Marin Čilić, Borna Ćorić i Ivan Dodig. Dobivali su pomoć kada je to trebalo, ali put do kraja bio je kudikamo duži. Godine 2015. poraz u prvom kolu, 2016. poraz u finalu u Zagrebu, a dijelilo nas je šest poena do pobjede. Godine 2017. gubimo u prvom kolu. I onda 2018. – osjećali su da je to ta godina, da su sazreli i da mogu do kraja. Prvo kolo u Kanadi, zatim Kazahstan pa potom Sjedinjene Američke Države. Priključio se i Mate Pavić, a tu su još bili i Galović, Škugor i Mektić. Finale se igralo u Francuskoj. I opet tipično za Davis Cup – umjesto velike drame Hrvatska je uvjerljivo odnijela pobjedu. Samo je deset nacija od prvog izdanja 1900. dva ili više puta osvajalo srebrni pehar. U sto i šest godina natjecanja bilo je samo 15 pobjednika. Ovom markom obilježava se i kraj takva natjecanja. Sada će se sve svoditi na finalni turnir, koji će trajati jedan tjedan krajem godine. Šteta što staru formulu Davis Cupa više nećemo gledati. Tradicija i najteži izazovi ustuknuli su. Novac je ipak novac. Mićo Dušanović sportski novinar u mirovini