ZNAMENITI HRVATI - Vatroslav Lisinski

Hrvatski skladatelj rođen prije zamalo dva stoljeća (Zagreb, 8. 7. 1819. – Zagreb, 31. 5. 1854.) svojim je umjetničkim svjetonazorom oblikovanim u ozračju romantizma i probuđenih nacionalnih osjećaja položio temelj novom i drugačijem promišljanju o sadržajima glazbenog stvaralaštva koje nacionalno podrazumijeva kao uvjet bez kojega se ne može. Rođen u imućnoj obrtničkoj obitelji oca Andrije Fuxa, doseljenika iz Dolenjskih Toplica, i majke Ane rođene Kovačić, kršten je u crkvi sv. Marka u Zagrebu kao Ignacije Fux. Školovao se u Zagrebu gdje je poslije gimnazije dovršio dvogodišnji studij filozofije i dvogodišnju Pravničku akademiju. Osjetljive fizičke konstitucije, od djetinjstva je i hramao te će ga taj nedostatak pratiti čitavog života. Glazba ulazi u njegov život razmjerno kasno. Tek s 14 ili 15 godina počinje učiti svirati na glasoviru, ali ljubav prema glazbi, potreba da glazbom izrazi svoju intimu te prijateljsko okruženje mladih kolega i prijatelja slobodoumnih i domoljubnih razmišljanja Ivana Trnskog, Adolfa Felbingera, a poslije i Alberta Ognjana Štrige dovodi ga do prvoga skladateljskog pokušaja, budnice pod naslovom Iz Zagorja od prastara na stihove Pavla Stoosa. Budnica je s golemim uspjehom prvi put bila izvedena na rođendan Ljudevita Gaja, 8. srpnja 1841. godine. Iako dijelom političke naravi, uspjeh ga ohrabruje te će iduće godine donijeti niz nadahnutih pjesama, sve izrazitije zastupanje ideja hrvatskoga nacionalnog preporoda, daljnje glazbeno školovanje, ali i osiromašenje obitelji. Uskoro će skladatelj pod utjecajem romantičnoga domoljubnog zanosa promijeniti pravo ime u ono pod kojim je znan i danas. Taj će zanos napokon iznjedriti Ljubav i zlobu, prvo operno djelo Lisinskog, smatrano i prvim u hrvatskoj glazbenoj povijesti, praizvedeno u Zagrebu 28. ožujka 1846. godine. Ohrabren uspjehom, Lisinski odlazi na četverogodišnji dodatni glazbeni studij u Prag. Vraća se, međutim, u drugačiju Hrvatsku u kojoj je poslije 1849. bilo malo mjesta za domoljubne ideje i njihove pobornike. Smatran gotovo strancem, Lisinski jedva preživljava radeći marginalne poslove. Ipak intenzivno sklada, osluškuje i bilježi glazbu domovine. Godine 1851. nastaje herojska opera Porin na libreto Dimitrija Demetera, mnogo zrelija i sadržajnija od prvog opernog uratka čiju praizvedbu skladatelj nije doživio. Nastaje, međutim, i niz popijevaka koje razotkrivaju autorovu pravu romantičnu maštu, smisao za tonsko slikanje, melodijsko nadahnuće: Miruj, miruj srce moje, Prosjak, Prelja i mnoge druge s kojima počinje pravi život solopjesme u Hrvatskoj. Posljednje djelo Lisinskog, ofertorij Cum invocarem, nastao u godini autorove smrti, odražava njegovo teško psihičko stanje koje ga je privelo svršetku života. Erika Krpan muzikologinja i članica HDS-a