ZNAMENITI HRVATI - Jure Kaštelan

Premda se vrlo uspješno ogledao u svim književnim žanrovima (pripovjedaštvu, drami, esejistici, prevođenju i kritici), Jure Kaštelan je ponajprije iznimno značajan pjesnik, autor koji je u svim svojim stvaralačkim iskazima potvrdio posebnu lirsku osjetljivost i izvornu imaginativnost, a njegove zbirke stihova obilježile su nekoliko ključnih razdoblja hrvatske književnosti. Djelo Jure Kaštelana sinonim je slobodarskoga duha i vitalne energije, ono je plodan ishod autentične ukorijenjenosti u duboke slojeve sredozemnoga ambijenta i zavičajne predaje, a istodobno i zrele otvorenosti prema bitnim tekovinama izazovnoga modernizma i europske suvremenosti. Rođen 18. prosinca 1919. u Zakučcu kraj Omiša, Kaštelan je maturirao na Klasičnoj gimnaziji u Splitu te se 1938. upisao na Filozofski fakultet u Zagrebu. U književnost je ušao 1940. godine pjesničkom knjigom Crveni konj koja je svojom emotivnom žestinom, svojevrsnom sintezom folklorne prvotnosti i nadrealističke smjelosti, izazvala znatnu pozornost i tradicionalističke otpore. Nakon sudjelovanja u oslobodilačkom pokretu Kaštelan je u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata odlučno pridonio raskidu sa socrealizmom i promicanju svježih kreativnih tokova. Naslovi njegovih knjiga (Pijetao na krovu, Čudo i smrt, Malo kamena i puno snova i Divlje oko) svjedoče o jakoj egzistencijalnoj motivaciji i iskonskom nadahnuću svjetlošću i tamom podneblja iz kojega je proistekao i s kojim je ostao trajno vezan. Kao urednik i sveučilišni profesor, kao tumač i zagovornik vrijednosti, Kaštelan je također obilno zadužio hrvatsku kulturu važnim radovima i nemimoilaznim inicijativama na književnom i likovnom polju. Svojim studijama o Matošu, Ujeviću i Šimiću kao da je trasirao vlastiti obvezujući put, a podrškom apstraktnim tendencijama (Murtića i EXAT-a) početkom pedesetih godina prošlog stoljeća trajno usmjerio stvaralaštvo naše sredine prema visokim zahtjevima preispitivanja izražajnog medija i inovativnosti. Umro je u Zagrebu, 24. veljače 1990. godine. akademik Tonko Maroević