HRVATSKA MARIJANSKA SVETIŠTA, svetište Majke Božje Bistričke

Hrvatska marijanska svetišta Marija je blagost onoga svijeta. Ona je vjera u mogućnost da ljubav korigira pravdu. Zato su njezina svetišta na Zemlji utočišta. Mreža tih utočišta nešto je poput odslika zviježđa. I Hrvatska ima takvu svoju drevnu mrežu, koju stoljećima ophode hodočasnici. Hrvatska pošta odlučila je najznačajnija od tih svetišta, kao dio naše duhovne i umjetničke baštine i naše najbolje slike, u nizu maraka otposlati u svijet. Slike ili kipovi Marije, koje se u njima štuju, dijelile su tešku povijest svoga naroda, pa su one i svjedoci teškoga i upornoga opstanka na hrvatskom tlu. Hrvatsko nacionalno svetište Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici Najpoznatije naše marijansko svetište jest basílica minor Marija Bistrica. Naselje Bistrica prvi se put spominje 1209., a župa s crkvom 1334. Zdanje je sigurno starije od prvog spomena. Njegov srednjovjekovni oblik s vremenom je barokiziran, a krajem XIX. stoljeća arhitekt Hermann Bollé preoblikovao ga je u romantični historicistički sklop, neku vrstu slikovitog sakralnog burga. Sklop je dograđivao i arhitekt Stjepan Planić. Okolina crkve artikulirana je vanjskim molitvenim prostorima za tisuće hodočasnika. Mnogi su umjetnici ostavili svoja djela u tom svetištu, od Ferde Quiquereza u reinterpretiranom cinktoru, do Krste Hegedušića, Željka Hegedušića, Zlatka Šulentića i drugih, kojima je u II. svjetskom ratu bl. Alojzije Stepinac tamo spašavao glavu. Uz crkvu je Križni put prema zamisli nadbiskupa Antuna Bauera i njegovoga koadjutora Stepinca, s postajama naših značajnih modernih kipara (Krune Bošnjaka, Ante Orlića i Marije Ujević, Stanka Jančića, Josipa Poljana te Ante Starčevića). Mariju Bistricu posjetio je papa sv. Ivan Pavao II., koji je u njoj 1998. proglasio Alojzija Stepinca blaženim. Sam kip Majke Božje Bistričke gotički je drveni kip iz XV. stoljeća, crna Madona s Djetetom. Kult crnih Madona raširen je po cijeloj Europi; one se nalaze u najpoznatijim svetištima, poput Loreta, Einsiedelna ili Czestohovve, izvorno crne, ili pocrnjele s vremenom ali štovane kao crne. Njihova simbologija seže do pretkršćanskih vremena, a prihvaćene su u skladu s preporukom pape Grgura Velikog o inkulturaciji. Pred turskom opasnošću bistrički kip dvaput je, u XVI. i XVII. stoljeću, skrivan i nimalo lako nađen, zakopan pod crkveni kor ili zazidan u prozor; o tome svjedoče čudesne legende. Brojne dobivene milosti vezane su uz taj kip do danas, i čine ga omiljenim predmetom pobožnosti u hrvatskom narodu.