ZAJEDNIČKO IZDANJE HRVATSKA – ŠVICARSKA, jezero Visovac

Gospin otok sred jezera – mjesto stoljetnog mira, ljepote i baštine Otok nasred rijeke. Dug svega 200, širok 150 m, naseljen je još u 14. stoljeću. Čuva najmanju knjigu na svijetu, koja sadrži molitvu Očenaš na sedam jezika, i vrijedan primjerak basni slavnoga Ezopa. Dio su bogate samostanske riznice, koju su franjevci brižno gradili gotovo šest stoljeća. Visoki jablani koji ga okružuju prepoznatljiva su slika najpoznatije razglednice s Krke. Skoro da je nezamislivo da je nekada na tom mjestu stajala tek „Bila stina“ – Lapis albus – što je postala Visovac. Visovac se smjestio usred pitomog proširenja rijeke Krke između Skradinskog buka i Roškog slapa. Franjevački samostan i crkva na otoku čine jedinstvenu ambijentalnu cjelinu u prekrasnom krajobrazu Visovačkog jezera. Oba sakralna objekta posvećena su Gospi Visovačkoj, a sam samostan i Majci od Milosti, pa je Visovac stoljećima odredište hodočasnika iz cijelog svijeta. Otok se u povijesnim izvorima prvi put spominje 1345. pod imenom Lapis albus (Bijela stijena) zbog osnovice od čvrstoga kamena, dok se naziv Visovac u ispravama javlja tek sto godina poslije. Početne površine 13 000 četvornih metara, otok je tijekom godina proširivan, pa je danas dug oko dvjesto, a širok sto pedeset metara. Unatoč izloženosti vremenskim nepogodama, Visovac je kultiviran kao samostanski vrt s brojnim dekorativnim vrstama u kojem danas obitavaju ptice i domaće životinje, a prepoznatljiv je po vizuri visokih jablana koji okružuju otok. Zbog svojega specifičnog položaja i meditativnog ambijenta, Visovac su sredinom 14. stoljeća prvo naselili eremiti, pustinjaci Reda sv. Augustina, kojima je Bijelu stijenu poklonio kralj Ljudevit iz loze Anžuvinaca. Augustinci su sagradili mali samostan i crkvicu posvećenu svetom Pavlu apostolu od kojih su danas vidljivi stupovi s lukovima u klaustru i krunište bunara, dok nekadašnja crkvica služi kao sakristija današnje crkve, koju su sagradili franjevci u gotičkom stilu. Crkva je krajem 17. stoljeća produžena i obnovljena u baroknom stilu. Tada je dobila još jednu apsidu, pa je rijedak primjer crkve s dvama glavnim oltarima u hrvatskoj sakralnoj arhitekturi. U desnoj apsidi nalazi se kopija slike Gospe Visovačke, a u lijevoj barokno drveno raspelo s početka 18. stoljeća. Osim dvaju glavnih, u crkvi se nalaze još četiri oltara, kao i vrijedne orgulje iz 1771. na koru iznad apsida. Pred prodorom Turaka eremiti su napustili Visovac, pa su ih 1445. zamijenili franjevci iz Bosne koji su, prema legendi, na otok donijeli i Gospinu sliku, koja nije sačuvana u originalu, ali je zato do današnjeg dana sačuvana pobožnost franjevaca i okolnog puka prema Gospi Visovačkoj. Osim za Kandijskog rata (1648. – 1672.), kada su se privremeno sklonili u samostan svetog Lovre u Šibeniku, franjevci do danas nisu napuštali otok, a uzdržavali su se obrađivanjem svojih posjeda u njegovoj okolici. Samostan je nekoliko puta proširivan i dograđivan. Konačan oblik samostan je dobio 1906. godine. Visovac se nalazi u srcu Nacionalnog parka „Krka“. Za boravka na otoku posjetitelji mogu razgledati arheološku zbirku, zbirku povijesnoga crkvenog ruha i posuđa te bogatu knjižnicu s mnogim starim knjigama i inkunabulama. Onomu tko na njega kroči na Gospu od Anđela bit će udijeljen porcijunkulski oprost. Današnji izgled kanjona Krke rezultat je tektonskih pokreta i površinskih procesa okršavanja u karbonatnim naslagama. Nakon würmske oledbe u pleistocenu zbog općeg otapanja ledene kore na planetu Zemlji podigla se razina mora te je potopljena današnja jadranska obala. U to je vrijeme oblikovan i estuarij rijeke Krke od Šibenika do Prokljanskog jezera. Stvaranjem sedrenih naslaga u poslijewürmskom razdoblju počinje izdizanje Skradinskog buka, Roškog slapa i ostalih slapova duž vodotoka te stvaranje Visovačkog jezera i ostalih nakupina vode u kanjonskim dijelovima današnje Krke. Visovačko jezero najveće je proširenje i akumulacija slatke vode od Skradinskog buka do tjesnaca Među gredama približno dugo 9 km. Tu prirodnu cjelinu karakterizira izrazita otvorenost prostora s otočićem kao središnjim elementom kompozicije. Za jezera kao što je Visovačko, koja nastaju u krškim područjima, karakteristično je taloženje karbonatnog sedimenta. Karbonat otopljen u vodi taloži se kao kalcit, koji formira buduću sedru. Visovačko jezero karakterizira visok unos slatkih voda. Endemične i rijetke slatkovodne ribe uvrštavaju Krku, u ihtiološkom pogledu, u prirodni spomenik najveće nacionalne i međunarodne vrijednosti. Visovačka pastrva i visovački glavočić stenoendemi su Visovačkog jezera i prioritet u zaštiti bogatoga ribljega fonda rijeke Krke. Stenoendem je endem vrlo ograničenog areala, usko lokaliziran na malo područje, na pojedine planine, kanjone, otočne skupine i dr., pa je zato njegova zaštita iznimno važna. Oba stenoendema žive u mirnim, dubljim dijelovima Visovačkog jezera. Javna ustanova Nacionalni park „Krka“