BOŽIĆ 2022.

Kao priviđenje izrasta đakovačka katedrala iz slavonske ravnice, po mjeri svega onoga što je „za vjeru i domovinu“ nastojao ostvariti i ostvario biskup Josip Juraj Strossmayer. Izgradio ju je, 1866. – 1882., na mjestu male srednjovjekovne barokizirane crkve, vjerom svoga vremena u novo, gestom ponosa i samosvijesti. Gradnju je povjerio bečkom arhitektu Karlu Rösneru, a nakon njegove smrti Friedrichu von Schmidtu, čiji je suradnik, s velikim ovlastima, bio Hermann Bollé. Katedrala je sagrađena u neoromaničkom stilu, koji stereometričnošću i jasnoćom podcrtava monumentalnost zdanja. Sagradivši svoju katedralu, Strossmayer je na stanovit način pomaknuo granicu Zapada; historijsku mrežu zapadnih katedrala dopunio je remek-djelom historicizma. U želji za jasnoćom i usklađenošću s arhitekturom, razrađenu, vrlo složenu ikonografsku zadaću zidnih slika, na temu Starog i Novog zavjeta, povjerio je Johannu Friedrichu Overbecku, najznačajnijem slikaru grupe nazarenaca. Slikarski program nazarenaca bio je obnova kršćanskog nadahnuća i renesansnih oblika. Novo čitanje njihovih djela, kojima se dugo predbacivala anakronost, danas u njima prepoznaje drugačije vrijednosti. Overbeck je za biskupa Strossmayera izradio kartone prema kojima nije stigao izvesti freske. Naslijedili su ga nazarenski slikar iz Münchena, Alexander Maximilian Seitz, i njegov sin Lodovico, preoblikujući Overbeckove predloške. I u društvenom smislu i po reprezentativnosti narudžbi i naručitelja obojica slikara pripadaju visokim krugovima svoga vremena. Otac, prvi učitelj sina Lodovica, bio je kumče kralja Ludwiga I. bavarskog; Lodovico je bio direktor Vatikanskih galerija, a slikao je, među ostalim, freske u Apostolskoj palači (koja je danas dio Vatikanskih muzeja), te u bazilici u Loretu… Poklonstvo kraljeva i pastira Lodovicovo je djelo. Prvi dojam što ga taj prizor ostavlja jest svečanost. Nema intimne scenografije štalice, slame, životinja koje griju Isusa. Madona s Djetetom sjedi na prijestolju, svetokrugovi im oko glava, anđeli pridržavaju grimiznu tkaninu sa zlatnim ornamentima kao pozadinu. Nad prijestoljem zvijezda repatica iz nebeskih sfera lije mlaz svjetlosti. Tamna jezgra u sredini zvijezde možda je Božje oko. Ta zvijezda često u sebi nosi poruku sudbine: kad vodi kraljeve, u središtu joj zna biti lik Djetešca; iznad scene Rođenja u zvijezdi je ponekad križ. Tako slikari razbijaju jednovremenski sadržaj slike, uključujući u nju nagovještaje budućnosti. Seitzova scena već je cijela pomaknuta iz okružja siromaštva i skromnosti u budućnost slave. Kompozicijom vlada dinamična simetrija; likovi su realistični u opremi (tako su pučki likovi odjeveni u slavonske i bosanske nošnje, prema teritorijalnom ustroju Strossmayerove biskupije, ali nose i masline, u široj viziji Hrvatske); zaustavljeni su, međutim, u pokretima, zaleđeni u trenutku, i sami iz slike stvaraju veliki sveukupni ornament. Bez obzira na bogato ispripovijedano zeleno tlo, prostor je slike apstraktan: u njoj prevladava čista, jednolika plava pozadina ničim o zemlju vezanog neba. Crtež je slikarev majstorski, boje profinjene, pažljivo podređene simboličnom središtu - Gospinu liku; modelacija je obzirna prema čitljivosti obrisa. Ako su korijeni Seitzova djela u intimnijem nazarenskom nadahnuću, njegova stilizacija pripada visokom historicizmu. Slike đakovačke katedrale praćene su i riječima. Pod Poklonstvom kraljeva i pastira stoji, za kraljeve: DOŠAV KRALJI S IZTOKA POKLONIŠE SE GOSPODINU I DARIVAŠE GA / ZLATOM, TAMJANOM I MYRRHOM /; za pastire: DOĆI ĆEJU ŽURNO I VESELO PRINOSEĆ / PRVENCE OD VINOVE LOZE PŠENICE MASLINE POVRTLJA I OVACA. Lijepa je ta razdioba darova, kojih se vrijednost, naročito danas, izjednačuje. Lijep je i njihov zbroj, bogatstvo koje nam je Josip Juraj Strossmayer ostavio svojom katedralom. akademkinja Željka Čorak