HRVATSKA VOJNA TRADICIJA

Petar Berislavić Petar Berislavić rođen je u Trogiru 1475. godine. Izabrao je postati svećenik, a iz rodnog Trogira otišao je u Ugarsku. Već 1501. spominje se kao kanonik u Kalocsi da bi 1512. postao veszprémski (ili vesprimski) biskup. Usto je obavljao i različite državne dužnosti, a 1513. postaje hrvatsko-dalmatinsko-slavonski ban. Prije toga snažno se zauzimao za istrgnuće Dalmacije, pa i rodnog Trogira, iz mletačkih ruku, no do toga naposljetku nije došlo. Kao ban snažno se posvetio obrani hrvatskih zemalja od nadirućih Osmanlija. Već u kolovozu 1513., zajedno s drugim hrvatskim velikašima, potukao je kod Dubice veliku osmanlijsku vojsku, što je odjeknulo i izvan hrvatskih zemalja. U sljedećim je godinama Petar neumorno prikupljao sredstva potrebna za obranu, posebice tražeći pomoć od pape koji mu je nastojao pomoći. Istodobno je s mačem u ruci suzbijao osmanlijske prodore i pritom se u više navrata zauzeo za obranu važnoga grada i utvrde – Jajca. Tako je 1518. prodro s vojskom do toga grada, porazio Osmanlije i opskrbio branitelje oružjem i potrepštinama. Tijekom banovanja pokazao se kao izvrstan vojskovođa i ratnik koji je Osmanlije uspijevao ne samo zaustaviti nego im i nanijeti više teških poraza. Naposljetku je 20. svibnja 1520. u pokušaju uništenja jedne osmanlijske skupine poginuo na Vražjoj gori kod Korenice. Istog dana kada je poginuo, ne znajući za njegovu smrt, papa Lav X. imenovao ga je kardinalom. Godinu dana prije u pismu banu Petru Hrvatsku je nazvao „predziđem kršćanstva“ (antemurale Christianitatis). Banovo je tijelo preneseno u Veszprém i pokopano u tamošnjoj katedrali gdje je i danas njegov grob označen nadgrobnom pločom u koju je uklesan njegov grb. Ivan Karlović Ivan Karlović Krbavski iz roda Kurjakovića rođen je oko 1485. godine. Naslov krbavskoga kneza i brojne posjede stekao je nakon smrti oca, kneza Karla Kurjakovića. U sljedećim je godinama na sve načine nastojao očuvati svoje posjede ugrožene od Osmanlija povremeno i surađujući s njima. Unatoč povremenoj suradnji s Osmanlijama, ipak je opetovano bio prisiljen ratovati protiv njih, pa ih je već 1500. potukao u Bitci kod Gradca. Kao podban i kapetan Hrvatske i Dalmacije sudjelovao je uz bana Petra Berislavića u velikoj hrvatskoj pobjedi nad Osmanlijama u Bitci kod Dubice u kolovozu 1513. godine. Ban je postao 1521. te je u sljedećim godinama pokušao organizirati obranu Kraljevstva od nadirućih Osmanlija. U to su doba oni zauzeli nekadašnje središte Hrvatske s Kninom, Skradinom i Ostrovicom. Usprkos svim naporima, nije dobivao dovoljnu pomoć za obranu, pa je ulagao i vlastita sredstva. Stalna ratovanja protiv Osmanlija danomice su smanjivala hrvatsku zemlju, a među izgubljenim krajevima bili su i Karlovićevi posjedi. Godine 1524. odrekao se časti bana, da bi na nju ponovno bio imenovan nakon izbora Ferdinanda I. Habsburškog za hrvatskoga kralja 1527., i to zajedno s Franjom Batthyányem. Već sljedeće godine, 1528., vodio je 5. listopada dio hrvatskih snaga u velikoj pobjedi nad Osmanlijama kod Belaja. Godine 1529. zapovijedao je hrvatskim snagama koje su pomogle kralju u razbijanju osmanlijske opsade Beča. U to je doba u Hrvatskoj plamtio sukob između onih velikaša koji su podupirali kralja Ferdinanda I. i onih koji su podupirali protukralja Ivana Zapolju. To je slabilo zemlju, posebice otporu Osmanlijama. Zbog toga je Karlović nastojao pomiriti zavađene strane da bi naposljetku 1530. između sukobljenih strana bio potpisan „sporazum mira“. Nedugo nakon toga, 9. kolovoza 1531., umro je na Medvedgradu. Pokopan je u crkvi u Remetama, no grob mu nije sačuvan. Krsto Frankopan Krsto Frankopan (Krsto I. Brinjski) rođen je najvjerojatnije u Modrušu 1482. od oca Bernardina Frankopana i princeze Lujze Aragonske. Početkom 16. stoljeća stupio je u službu cara i kralja Maksimilijana I. Habsburškog te je uspješno ratovao protiv Mlečana u Istri i današnjoj sjeveroistočnoj Italiji. Ratovanje protiv Mlečana u tim krajevima nakratko je prekinuo 1512. i 1513. kada je zajedno s ocem Bernardinom neuspješno pokušao vratiti otok Krk, ishodište knezova Krčkih (kasnijih Frankopana), koje je još od 1480. bilo u mletačkoj vlasti. Krsto se nakon toga vratio u carsku službu i nastavio borbe protiv Mlečana. U lipnju 1514. zarobljen je i zatočen u tamnici u Veneciji. Ondje je nastao i rimski brevijar na njemačkom jeziku tiskan 1518. na čijoj su naslovnici prikazani Krsto i supruga Apolonija u molitvi. Godine 1519. Krsto je na zahtjev francuskoga kralja Franje I. prebačen u Milano odakle je uspio umaknuti i vratiti se u carsku službu. U Hrvatsku se vratio 1523. da bi iste godine otišao u Rim kako bi od pape izmolio pomoć za obranu Hrvatske. U lipnju 1525. izveo je veliki podvig probivši se do opkoljenog Jajca čijim je braniteljima dopremio oružje i opskrbu. Zbog toga ga je kralj Ludovik II. Jagelović odlikovao nazivom „branitelja Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije“. Kralju Ludoviku II. je uoči Mohačke bitke savjetovao da pričeka dolazak hrvatskih velikaša i njihovih vojski što kralj nije poslušao. Na saboru u Križevcima 23. rujna 1526. staleži su ga proglasili „upraviteljem i vrhovnim braniteljem“ Kraljevstva. U to doba, nakon smrti kralja Ludovika II. u Mohaču, nije se otvoreno svrstao ni za jednoga kandidata za hrvatsko-ugarsko prijestolje, Ferdinanda I. Habsburškog i Ivana Zapolje. U listopadu 1526. ipak se priklonio Ivanu Zapolji koji ga je imenovao hrvatsko-slavonsko-dalmatinskim banom. Zato nije neobično što je sa slavonskim plemstvom na saboru u Dubravi 18. prosinca 1526. sudjelovao u izboru Zapolje za kralja. Izbor dvaju kraljeva i neispunjavanje njihovih obećanja o obrani zemlje od Osmanlija doveli su ne samo do nesuglasica nego i do međusobnih oružanih borbi njihovih pristaša. Krsto je ostao vjeran Zapolji da bi u borbi kod Varaždina, 26. rujna 1527. bio smrtno ranjen. Umro je sljedeći dan u Martijancu pokraj Varaždina, a pokopan je u Modrušu. Toma II. Erdödy Toma II. Erdödy (u literaturi svojedobno poznatiji kao Toma Bakač Erdödy) rođen je oko 1558. godine. Dva desetljeća poslije, godine 1578., zabilježeno je njegovo sudjelovanje u borbama protiv Osmanlija, i to u okolici Bihaća u vojsci pod zapovjedništvom hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog bana Krste Ungnada i koruškoga zemaljskoga kapetana Georga (Jurja) Khevenhüllera. Od tada je Toma sudjelovao u brojnim pohodima i bitkama protiv Osmanlija, primjerice, u pobjedama kod Cernika i u Turopolju 1581. godine. U rujnu 1583. imenovan je hrvatsko-slavonsko-dalmatinskim banom. I kao ban nastavio je borbu protiv Osmanlija, pa se tako 1585. istaknuo prodrijevši do Kostajnice. Svakako je najpoznatija bitka u kojoj je sudjelovao kao hrvatski ban i vojskovođa bila Bitka kod Siska 22. lipnja 1593. u kojoj su Osmanlije predvođeni Hasan-pašom Predojevićem doživjeli težak poraz (u Bitci je poginuo i Hasan-paša) koji je odjeknuo diljem Europe kao sjajna kršćanska pobjeda. Papa Klement VIII. mu je zbog toga u znak priznanja poslao pismo u kojem ga je nazvao „dragim sinom“. Unatoč toj pobjedi, Osmanlije su 30. kolovoza 1593. osvojili sisačku utvrdu, no sisačka bitka ipak je značila zaustavljanje daljnjih osmanlijskih osvajanja hrvatskih zemalja i uspostavu ravnoteže na bojišnicama, a omogućeno je i pokretanje navala na područja pod Osmanlijama. Nedugo nakon toga Hrvati su stvarno vratili sisačku utvrdu. Već sljedeće, 1594., godine Toma je zauzeo Petrinju, koju su Turci prije povlačenja spalili. Potkraj te godine ponovno su u njoj uspostavili vlast, no u rujnu 1595. vojska u kojoj je sudjelovao i Toma konačno je istjerala Osmanlije iz Petrinje. U međuvremenu se u siječnju 1595. Toma Erdödy zahvalio na banskoj časti da bi ga kralj Rudolf II. Habsburški razriješio te časti u rujnu iste godine. Nakon što je obnašao niz drugih dužnosti ponovno je bio ban od 1608. do 1615. godine. Umro je u Krapini, 17. siječnja 1624., a pokopan je u zagrebačkoj katedrali. Na nadgrobnoj ploči, koja stoji i danas, prikazan je u punom oklopu i s obiteljskim grbom, a prikazano oružje, kao i trofeji iz bitaka protiv Osmanlija podsjetnik su na to da je bio istaknuti vojskovođa. dr. sc. Mario Jareb, znanstveni savjetnik Hrvatski institut za povijest