MINERALI I STIJENE (blok)

MINERALI I STIJENE
 
Znanost koja se bavi istraživanjem postanka i klasifikacijom stijena naziva se petrologija, a minerale od kojih su građene stijene istražuje mineralogija. Nama poznate stijene grade čvrsti dio Zemlje, koji se naziva litosfera, a obuhvaća koru i gornji dio omotača te doseže do dubine od 100 kilometara. Ispod litosfere proteže se 2900 kilometara debeli omotač ili plašt, a dalje do središta Zemlje, do dubine od 6370 kilometara, nastavlja se jezgra.
Stijene su agregati jedne ili više vrsta minerala, dok su minerali prirodni sastojci čiji se sastav može izraziti kemijskom formulom. Minerali se odlikuju pravilnom unutarnjom građom i pravilnim razmještajem atoma, što se odražava i na vanjskom obliku minerala (takve pravilne oblike minerala nazivamo kristalima).
Prema postanku stijene dijelimo na eruptivne, sedimentne i metamorfne. Oko 95% litosfere čine magmatske stijene, dok za ostala dva tipa preostaje 5%. Sastoji li se neka stijena od samo jednog minerala, nazivamo je monomineralnom, dok stijene koje sadržavaju više minerala nazivamo polimineralnim stijenama.
Minerale (danas ih je poznato više od 4700) klasificiramo prema kemijskom sastavu na elemente, sulfide, halogenide, okside i hidrokside, karbonate i nitrate, borate, sulfate, fosfate i veliku grupu silikata, koji s više od 95% sudjeluju u gradnji Zemljine kore.
 
 
 
Zeleni škriljavac
 
Povećanjem tlaka i povišenjem temperature te promjenom kemizma mogu nastati novi minerali i mineralni agregati. Isto je i sa stijenama – već postojeće stijene (bilo eruptivne, sedimentne ili metamorfne) preobrazbom ili metamorfozom postaju drugačije (mijenja im se struktura i tekstura, a i mineralni sastav), pa ih prema načinu postanka svrstavamo u metamorfne stijene.
Jedna od metamorfnih stijena koja se može vidjeti u neposrednoj blizini Zagreba (na Medvednici) jest zeleni škriljavac. Takva stijena može nastati metamorfozom iz neutralnih do bazičnih magmatskih stijena ili metamorfozom sedimentnih stijena. Na Medvednici su prvotno bile zastupljene eruptivne stijene: bazalti, gabri i dijabazi, dok su od sedimentnih stijena to bile sitnozrnate laporovite stijene. Metamorfozom su od njih nastali današnji zeleni škriljavci. To su stijene intenzivno zelene boje (boja potječe od minerala klorita, epidota i amfibola). Pogledom na mikroskopski izbrusak vidljivi su i minerali albit, kremen i apatit.
Zeleni škriljavac gradi trup Medvednice i najstarija je stijena same planine. Neka istraživanja pokazuju da su izvorne stijene od kojih su nastali Zeleni škriljavci stare i do milijardu godina (što je vjerojatno pretjerano), no i „sigurnih“ četiristo milijuna godina govori o jako starim stijenama.
Zeleni škriljavci korišteni su kao građevni kamen i to za gradnju (npr. kapelice sv. Majke Božje Sljemenske Kraljice Hrvata) ili kao obloga za pročelja mnogih zagrebačkih zgrada. Razvojem grada na padinama Medvednice otvarani su mnogi kamenolomi arhitektonsko-građevnoga kamena, među kojima i kamenolomi zelenog škriljavca (Pustodol sjeverno od Gračana, kamenolom sjeverno od Čučerja, pokraj Markuševca i dr.). Danas nastojimo te „rane“ u prirodi sanirati prenamjenom.
 
 
 
Prehnit – Ca2Al[AlSi3O10](OH)2
 
 
Već je spomenuto da silikati sudjeluju u građi Zemljine kore s više od 95%, pa se može i očekivati da ih je najviše različitih u prirodi (čine dvije trećine ukupno poznatih mineralnih vrsta). Sve grupe silikata najlakše je opisati kao minerale čija je osnova SiO44- tetraedar, a načini i sposobnost njihovih veza stvaraju različite tipove struktura. Zbog toga ih dijelimo na nezosilikate, sorosilikate, ciklosilikate, inosilikate, filosilikate i tektosilikate. Jedan od predstavnika silikata je i mineral prehnit, koji je nazvan prema Hendriku von Prehnu, koji ga je otkrio na Rtu dobre nade u 18. stoljeću.
Istraživanjima na otoku Visu, u predjelima građenim od vulkanskih stijena, utvrđena je velika raznolikost ostataka stijena stvorenih opetovanim erupcijama vulkana prije više od 250 milijuna godina. Posebno su zanimljivi oblici stijena koji predstavljaju zaobljene fragmente lava i produkte eksplozivne vulkanske aktivnosti (vulkanske bombe). Na prijelomu takvih fragmenata najčešće je lijepo vidljiva zonarna građa. Mandule su pak ispunjene sekundarnim mineralima među kojima je najzastupljeniji prehnit. Izradom mikroskopskih izbrusaka i pogledom na te prehnite vidi se „čipka“ tankih vlaknastih kristalića u svim bojama.
Kada je riječ o mineralu prehnitu, važno je istaknuti da je specifičan i po tome što je njegova struktura netipična za filosilikate, pa ga, prema tome, svrstavamo u heterofilosilikate (lančasto-slojevite). Kristalizira u rompskom sustavu, boje je bijele do svjetlozelene, tvrdoće 6-61/2. Nastaje kao produkt izmjene bazičnih plagioklasa u hidrotermalnim uvjetima. Nalazi se u šupljinama, mandulama i žilicama bazičnih eruptivnih stijena. Indikator je niskog stupnja metamorfoze.
 
 
Dragan Bukovec