0,00 €
Najpoznatija čipka na batiće svoje je ime dobila po mjestu Lepoglava, koje se nalazi u Varaždinskoj županiji, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. U Lepoglavi se u 19. i 20. stoljeću izrađivala čipka na batiće različitih tehnika i motiva. Već krajem 19. stoljeća tamošnje čipkarstvo postaje dijelom socijalne politike, tj. organizirane kućne proizvodnje, kojom se nastojalo seljankama osigurati dodatan prihod. Novi zamah u lepoglavskom čipkarstvu započinje 1930-ih godina dolaskom Danice Brössler (1912. – 1993.), koja će se u kratkom vremenu profilirati kao vrsna dizajnerica i učiteljica čipkarstva. Danica Brössler je nakon propitivanja tržišta i proučavanja europskog čipkarstva promijenila dotadašnju tehniku i motive te stvorila prepoznatljivu čipku koja se prema tehnološkim karakteristikama može svrstati u hrvatsku varijantu čipke Duchesse. To je vrsta fine čipke od vrlo tankoga konca, spojenih cvjetnih motiva izvedenih različitim prepletima i listićima s plitkim reljefnim rebrima. Čipke izrađivane ovom tehnikom služile su u izradi ili za ukrašavanje odjevnih predmeta, rublja i kućnog tekstila. Danica Brössler je u Lepoglavi, od 1931. do 1942. godine, organizirala rad čipkarica koji se temeljio na principima humanog rada. To je razdoblje bilo i „zlatno doba“ lepoglavskog čipkarstva, jer je autorica 1937. godine dobila diplomu Svjetske izložbe u Parizu za nacrte te medalju i diplomu za nacrte izloženih čipaka 1938. godine na Obrtnoj izložbi u Berlinu. Posljednja dva desetljeća briga za gotovo zamrlo lepoglavsko čipkarstvo pojačana je i osnažena nizom projekata, a 1997. godine utemeljen je i lepoglavski Međunarodni festival čipke. Čipkarstvo ima veliku važnost za lokalnu zajednicu, pa je batić s namotanim koncem, uz pavlinski simbol crnoga gavrana, prikazan i u gradskom grbu. Zbog značenja i uloge na lokalnoj i nacionalnoj razni, lepoglavsko je čipkarstvo 2009. godine, zajedno s paškim i hvarskim, upisano na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
Prepoznajući umjetničke i kulturne vrijednosti koje povezuju Španjolsku i Hrvatsku, poštanske uprave obiju zemalja pripremile su zajedničko izdanje posvećeno čipki na batiće. Hrvatska marka prikazuje lepoglavsku čipku, a španjolska seviljsku, obje iz prve polovine 20. stoljeća. Posebna karakteristika ovog izdanje je da obje marke u svojem dizajnu imaju perforacije koje izgledaju kao prava čipka. Napravljena od svilenog, lanenog, pamučnog, zlatnog ili srebrnog konca, čipka je nastala i razvijala se u Europi, šireći se po cijelom kontinentu. Premda njezinu starost nije moguće odrediti, postala je popularna u ranom 16. stoljeću kada je to delikatno tkanje postalo važan dio europske kraljevske dvorske odjeće. Italija i Flandrija specijalizirale su se u proizvodnji, prodaji i distribuciji najnovije čipkarske mode, koju su potom preuzimale i druge zemlje. Kao jedna od dekorativnih umjetnosti, čipka se razvijala u skladu s umjetničkim stilovima svakog razdoblja, te tako možemo identificirati venecijansku, renesansnu, baroknu, rokoko, secesijsku ili suvremenu čipku. Čipka na batiće zahtijeva jastučić koji podupire uzorak, pribadače koje ga drže na mjestima označenim uzorkom te drvene batiće koji se koriste za namotavanje konaca. Hrvatska ima bogatu povijest izrade čipke na iglu i čipke na batiće. Ta je tradicija osobito izražena u Lepoglavi, gradu na sjeveroistoku Hrvatske u kojem se svake godine održava Međunarodni festival čipke. Čipku prikazanu na marki izradila je Danica Brössler, poznata hrvatska čipkarica. Postoje dokazi o postojanju španjolske čipke koji sežu u kasno 15. i rano 16. stoljeće kada su umješne ruke stvorile izvorni stil poznat kao punto español („španjolski punat“). Seviljsku čipku prikazanu na marki izradila je Cándida García, učiteljica koja je kreirala nove modele na temelju onih izrađivanih u Andaluziji od 17. stoljeća poznatih kao čipka s dvanaest batića. Uzorci su se izrađivali za svakog naručitelja, koristili su se samo jednom, a potpisivala ih je osoba koja ih je izradila.
Tiskanjem prigodne poštanske marke i Hrvatska pošta obilježava 50 godina hrvatskog paraolimpijskog pokreta. Pola stoljeća hrvatskog paraolimpizma ujedno je i pola stoljeća promicanja sportskog duha, jednakih prilika i mogućnosti osoba s invaliditetom. Pod motom: Duh u pokretu, paraolimpizam na globalnoj razini označava pomicanje granica i svladavanje prepreka, čak i u onim situacijama kada se to čini nemogućim. To je posebno vidljivo posljednjih dvadeset godina, kada sport osoba s invaliditetom proživljava pravi procvat. U Hrvatskoj su temelji paraolimpizma i Hrvatskog paraolimpijskog odbora, kao krovne organizacije, postavljeni 8. rujna 1964., kada je osnovan Savez za sport i rekreaciju invalida Hrvatske. Tijekom proteklih pedeset godina okolnosti su se mijenjale, ali je cilj uvijek ostajao isti – organizacija, promocija i popularizacija sporta osoba s invaliditetom. A da se upornost isplati, najbolje svjedoče rezultati. Uz brojna međunarodna priznanja i odličja, 15 hrvatskih sportaša osvojilo je dosad ukupno 35 paraolimpijskih medalja. Prvu, tada još pod zastavom bivše države, osvojila je Milka Milinković na Igrama u njemačkom Heidelbergu 1972. godine. Dvadeset godina poslije, na Igrama u Barceloni, ponovno je bila osvajačica prvog paraolimpijskog odličja za samostalnu Hrvatsku. Sa devet nastupa i osam paraolimpijskih medalja, Milka Milinković je i danas najistaknutija hrvatska sportašica s invaliditetom, a odmah je do nje, s istim brojem medalja u plivanju, Roko Mikelin Opara.
Prvo paraolimpijsko zlato za Hrvatsku osvojio je Darko Kralj u bacanju kugle u Pekingu 2008. godine, a s još dva zlata, na istim Igrama, pridružila mu se Antonija Balek. Bile su to organizacijski najbolje Igre u povijesti na kojima je Hrvatska imala 25 sportaša u šest sportova. Uz Darka i Antoniju zasjao je i 18-godišnji Branimir Budetić s osvojenom broncom u bacanju koplja. Prema ukupnom broju osvojenih medalja hrvatski su sportaši bili najuspješniji na POI-ju u Londonu 2012. godine. Darko Kralj bio je u Londonu srebrni u bacanju kugle. Srebro je osvojio i Zoran Talić u skoku u dalj, a u istoj disciplini Mikela Ristoski osvojila je broncu. Budetić je izborio brončanu medalju u bacanju koplja, kao i Mihovil Španja u plivanju na 100 metara leđno. Ukupno je osvojeno pet medalja. POI u Londonu bio je rekordan i po ukupnom broju sportaša, broju prodanih ulaznica i medijskom praćenju koje je označilo prekretnicu u prezentaciji atraktivnosti sportskog nadmetanja osoba s invaliditetom. Društvo sve više priznaje izvrsnost paraolimpijskog sporta, a tiskanje poštanske marke još je jedna znatna podrška pokazanoj hrabrosti, odlučnosti i jednakosti.
Na rovinjskoj akropoli nalazi se prekrasna i drevna crkva svete Eufemije. Na mjestu prastare male bogomolje, sa sarkofagom i zemnim ostacima starokršćanske mučenice, s pogledom na osunčano more, do današnje impozantne veličine i raskošne opremljenosti narasla je u doba baroka. Premda je u vrijeme Napoleonovog osvajanja ostala bez znatnog dijela svoje bogate riznice, još je uvijek puna dragocjenih umjetnina od kojih su neke djela poznatih majstora, a druge iz anonimnosti govore jasnim stilskim jezikom svoga doba. Među ovim potonjima valja spomenuti posebno zanimljiv procesijski inventar, nekoliko baroknih drvenih kipova ili skupina kipova na visokim štapovima. Ti kipovi stoje u bočnim kapelama i povezani hodom po crkvi tvore cijelo malo kazalište. Taj je dojam dakako još snažniji ako se zamisle u pokretu, uzdignuti iznad mase ljudi, kako se poput svetih lutaka gibaju u svečanostima i svojim zlatom i srebrom razgovaraju sa svjetlom i osvjetljuju polutamu. Najneobičniji među tim kipovima može se vezati uz Uskrs. Na to naime upućuje njegova rijetka i izravna metaforičnost. Iz zlatnog kaleža, poput žive hostije, uzdiže se od pojasa naviše, moglo bi se reći izranja, Kristovo tijelo. Krist je naslonjen na križ sa zlatnim zrakama, a rukama drži svoju perizomu koja se, pretvarajući se u barokni ornament, prelijeva do anđelčića u dnu kaleža. „Uzmite, jedite, ovo je tijelo moje“ umjetnik je od transformacije u kruh i stilizacije u hostiju vratio u realistično polazište. Dvostrukim obratom ne čita se hostija kao tijelo, nego tijelo kao hostija. Jednako tako, u istom ključu, ono iz čega izranja Kristovo tijelo, ono u kaležu, nije vino, nego krv. Kalež je naravno žrtvena posuda, posuda transsupstancijacije, a ono što u njoj nastaje diže se u visinu, pokazujući put. U toj visini, visini oslobođenja, iskazan je ujedno i smisao žrtve. Taj smisao i to obećanje jest Uskrs.
Rotarijanski pokret, nastao 1905. godine, predstavlja minimodel jednoga miroljubivog svijeta koji bi kao primjer mogao služiti svim narodima. "Rotarijanci vjeruju da je moguće ostvariti ono za čim svaki čovjek čezne, a to su tolerancija, prijateljstvo i svjetski mir". Ovim riječima opisao je Paul P. Harris, utemeljitelj rotarijanaca, svrhu i djelovanje velike rotarijanske obitelji. Statut Rotary Cluba Zagreb, prvog hrvatskog Rotary Cluba u Republici Hrvatskoj i člana Rotary Internationala opisuje kako je "svrha rotarijanaca spremnost pomagati drugima u svakodnevnom životu", a što se ostvaruje na način kako slijedi: 1.) njegovati prijateljstvo; 2.) slijediti u privatnom i profesionalnom životu visoka etička načela te ostvarivati djelovanje koje ima vrijednost za cijelu zajednicu; 3.) unapređivati odgovornost u privatnom, profesionalnome i javnom životu svih rotarijanaca; 4.) njegovati medusobno razumijevanje te promicati mir među svim narodima svijeta, ujedinjeni u svjetskoj zajednici stručnjaka ujedinjenih u ideji služenja" (Statut, cl. III., 1. – 4).
Služiti drugima bez osobne koristi nije samo geslo rotarijanaca, nego označuje i prsten koji danas povezuje više od milijun rotarijanaca u 25.000 klubova i 160 zemalja svijeta. Toj velikoj obitelji pripada od 1990. godine i Hrvatska preko svog prvog Rotary Cluba Zagreb, utemeljenog nakon što je hrvatski narod u demokratskim izborima izborio svoju slobodu i neovisnu Republiku Hrvatsku. Danas hrvatska obitelj rotarijanaca djeluje u gotovo svim većim gradovima Republike Hrvatske. Rotarijanci su za vrijeme agresije na Hrvatsku poduzimali niz humanitarnih i karitativnih akcija u korist prognanika i djece koja su u Domovinskom ratu ostala bez roditelja. Iako religijski i politički svjetonazor predstavlja za svakog rotarijanca njegovu privatnu stvar, ipak se od rotarijanaca očekuje da budu iskreni domoljubi i da otvoreno ispovijedaju svoje vjersko uvjerenje.
Kakadu žutokukmasti
(Cacatua Galerita)
Domovina ove prekrasne ptice jest Australija, gdje živi u jatima koja broje stotinjak jedinki. Odlikuje ga krasna žuta kukma. Osnovna boja mu je bijela, samo ispod krila i na leđima ima perje jarke žute boje. Hrani se sjemenkama, voćem, povrćem, a kao poslastica poslužit će kakav kukac ili njegove larve. Par koji se upari ostaje zajedno čitav život, a životni vijek im je sedamdesetak godina. U domovini se smatra štetočinom. Australija je zabranila izvoz svih autohtonih vrsta životinja pa tako i kakadua. Primjerci koji se širom svijeta uzgajaju većim su dijelom ptice koje su legalno izvezene ili su njihovi potomci. Od svih vrsta kakadua, a ima ih dvadesetak vrsta, žutokukmasti je najčešći kućni ljubimac.
Kanarinac
(Serinus Canaria)
Domovina kanarinca je Kanarsko otočje, koje nije dobilo ime po kanarincu, nego po psu, lat. canus. U prirodi je to ptičica duljine 10 – 15 cm i težine 10 – 20 grama. Boja mu je žuto-zelena, a odlikuje ga krasan pjev. Hrani se zrelim i poluzrelim sjemenjem raznih trava, voćem i pupoljcima te crvićima i biljnim ušima. Tijekom sezone parenja parovi se odvajaju od jata u potrazi za hranom.
Papigica tigrica
(Melopsittacus Undulatus)
Tigrica je najpoznatiji predstavnik porodice papiga i najčešći kućni ljubimac u svijetu. Postojbina joj je Australija, gdje živi u velikim jatima. Hrani se raznim sjemenkama i voćem. Tijekom 19. stoljeća moreplovci su ih donijeli u Europu te je počeo njihov uzgoj i stvaranje brojnih mutacija po boji i veličini. U prirodi im je osnovna boja zelena s tigrastim šarama po perju. Uzgojem se dobila široka paleta boja, od potpuno bijele do indigoplave te puno kombinacija bijele, plave, žute i zelene. Veličina im se kreće od 15 do 22 cm.
Australska zebrasta zebica
(Poephila Guttata)
Ptičici o kojoj je riječ samo ime govori odakle potječe. Domovina joj je Australija, gdje živi u velikim jatima, što joj osigurava opstanak s obzirom na veličinu od desetak centimetara i težinu od desetak grama, kao i relativno spor let. Mužjaci su kao kod većine ptica ljepše obojeni, što jednim dijelom služi za lakše privlačenje ženki, a drugim da bi bili uočljiviji potencijalnim neprijateljima, kako bi ih odvukli od partnerice i gnijezda s potomcima. Hrane se uglavnom sjemenjem raznih trava, no vole i razne zelene biljke te voće.
Vijeće Europskih zajednica 29. srpnja 1991. godine donijelo je Odluku o uvođenju jedinstvenog europskoga broja za hitne službe 112 (Council Decision 91/396/EEC) koji sve hitne službe integrira u jedinstveni sustav pružanja pomoći, Sustav 112, čija osnovna namjena je pružanje sveobuhvatne pomoći u slučajevima ugroženosti zdravlja i života ljudi te materijalnih dobara i okoliša. Sustav 112 u Republici Hrvatskoj operativno je uveden 11. veljače 2005., a ima ove značajke i prednosti kako za pozivatelje, tako i za hitne službe: Broj 112 dostupan je 24 sata dnevno u svim državama članicama Europske unije, a pozivi su besplatni sa svih javnih telefonskih govornica, mobilnih ili fiksnih telefonskih priključaka. Pozivatelj ne mora poznavati pojedinačne telefonske brojeve te strukovne i teritorijalne nadležnosti hitnih službi, što je posebna prednost za turiste ili pozivatelja u stresnoj situaciji.
Pozivom na broj 112 može se dobiti pomoć bilo koje hitne službe (policije, vatrogasaca, hitne medicinske pomoći, gorske službe spašavanja, inspekcijske, komunalne ili druge službe vezane uza sustav zaštite i spašavanja). Sustav 112 omogućuje lociranje pozivatelja na broj 112, prihvat hitnog poziva na stranim jezicima, pokretanje akcija traganja i spašavanja na moru ili kopnu, hitan prijevoz zrakom organa za transplantaciju, unesrećenog, timova za traganje i spašavanje, vatrogasaca te angažiranje udruga građana koje svojim sposobnostima pridonose sustavu zaštite i spašavanja (lovci, ronioci i drugi). Štedi se vrijeme jer jedan poziv paralelno alarmira nekoliko službi, odnosno operater nakon dojave na broj 112 alarmira i komunikacijski koordinira sve hitne službe potrebne u konkretnom slučaju.
Ne postoji uzvišeniji osjećaj od iskrene, odane i vječne ljubavi. Nju svake godine, 14. veljače, slave milijarde zaljubljenih diljem svijeta, a po broju poslanih čestitaka i poruka ovaj dan sve smjelije stoji uz bok najvećim svjetskim blagdanima. Imati privilegij slavljenja dana posvećenog ljubavi dugujemo biskupu Valentinu, koji je u 3. stoljeću živio u Rimu. U to je doba kršćanstvo bilo mlada i nova religija, pa su kršćani doživljavali velike progone. Valentin im je na sve načine nastojao pomoći, crkveno ih vjenčavao i podržavao u kršćanskom braku te svakomu od njih iz svog vrta darivao ruže. Pružao je pomoć svima koji su ga molili za savjet, odupirući će se naredbi cara Klaudija II. Gotskog, koji je u to vrijeme donio zabranu zaručivanja i ženidba vojnika smatrajući kako oni neće s voljom ratovati ako ih kod kuće čekaju žena i djeca. Biskupa Valentina su zbog njegove odanosti kršćanstvu i obreda vjenčavanja utamničili te mu 14. veljače (večer uoči rimskoga proljetnog blagdana Luperkalija) odrubili glavu. Narod, koji je iznimno volio Valentina, ubrzo ga proglašava svetim te zaštitnikom mladih i zaljubljenih parova. Kada se nakon nekog vremena u Rimu učvrstilo kršćanstvo, svećenici su i sami proglasili 14. veljače blagdanom Svetog Valentina. Prvi je to učinio 496. papa Gelasije I., a 1969. papa Pavao VI. izbrisao ga je iz glavnoga katoličkoga kalendara svetaca, čime je postao tek neobvezni spomendan.
Milijardama zaljubljenih širom svijeta ovaj svetac, koji je u nekom smislu i poginuo zbog ljubavi, pravi je zaštitnik zaljubljenih. Iako mnogi danas zamjeraju zbog komercijalizacije samog Valentinova, činjenica je da ga obilježava cijeli svijet. Na taj dan žene i djevojke širom svijeta prime oko 50 tona ruža, mnogi parovi žele ozakoniti svoju vezu baš na dan sv. Valentina, a čak i oni koji tijekom godine zaborave darivati i iskazivati pažnju voljenoj osobi zastanu i shvate najdublji smisao ljubavi – ona je najljepša kada se nesebično dijeli!
